Monopolist nema bliskih konkurenata i zato može direktno utjecati na cijenu svog proizovda.
Oni ipak nemogu povećavati svoju dobit u nedogled, jer ukoliko ta cijena bude previsoka, korisnici jednostavno neće željeti taj proizvod kupiti, tražiti će alternative te u slučaju nematerjalnog dobra, pokušavati doći do proizvoda na neki ilegalan način.
Granični trošak - sam trošak izrade nekog proizvoda, bez uračunate zarade
Država može odlučiti intervenirati u neke poslovne odluke tvrtke, kako bi spriječila monopol, ili ga barem ograničila
Poduzeće je monopol ako je jedini prodavać svog proizvoda i ako njegov proizvod nema bliskih zamjena.
Temelj postanka monopola su visoke ulazne prepreke, neko poduzeće ostaje monopolist zato što druga podruzeća nemogu ili im nije isplativo ući u neko tržište.
Ulazne prepreke imaju 3 glavna izvora:
- samo jedno poduzeće ima neki ključni resurs
- država dopušta proizvodnju samo jednom poduzeću
- troškovi proizvodnje su takvi da je jedan proizvođač učinkovitiji od velikog broja drugih
Ovo je najjednostavniji tip monopola, no u stvarnosti najrijeđi. Kako bi ovakav monopol mogao nastati, određena tvrtka mora imati jedinstveni pristup nekom resursu koji je ključan nekom proizvodu.
Primjerice, ukoliko u nekom gradu pristup izvoru pitke vode ima samo jedna tvrtka, logično je da će cijena te vode biti puno veća nego kad bi svaki stanovnik imao pristup svom izvoru vode. To se događa zbog toga jer ta jedna kompanija ima mogučnost povišenja cijene, a kako je svakoj kompaniji primarni cilj povećanja dobiti, tu mogučnost i iskoriste.
Primjer: DeBeers dijamanti
Južnoafrička kompanija pod imenom DeBeers drži oko 80% svijetske proizvodnje dijamanata. Njihova prava konkurencija nisu drugi proizvođači dijamanata (kojih je relativno mali postotak), nego druge vrste dragog kamenja koje bi kupci mogli kupiti umjesto dijamanta. Oni ne reklamiraju svoj brand poput mnogih drugih brandova, oni reklamiraju sami dijamant kao proizvod.
Monopol može nastatati i zato jer je država tvrtci ili pojedincu dala isključivo pravo prodaje dobra ili usluge. Ponekad se to događa zbog političkih veza, a ponekad jer se smatra da je to u javnom interesu. Primjer toga su patentni i zakoni o autorskim pravima. Ukoliko neka farmaceutska tvrtka nakon ogromnih ulaganja otkrije novi lijek, nije neobično da im se dozvole isključiva prodaja tog lijeka sljedećih 20 godina, s ciljem poticanja razvoja novih ljekova. Naravno, to također povećava i cijenu samog proizvoda, ali ovakav monopol ima svojih prednosti i mana.
Pitanje za publiku: Smatrate li da je takav monopol u farmaceutskoj industriji dobar ili loš? Ukoliko on nebi postojao, tvrtke nebi ulagale toliko u razvoj ljekova, no kad postoji, kad i razviju novi lijek, on je obično toliko skup da ga osobe kojima je potreban nemogu kupiti.
On nastaje kad jedna tvrtka može pružiti neki proizvod ili uslugu s nižim troškom nego kad bi to radile dvije ili više njih. Prirodni monopol može prerasti u konkurentsko tržište rastom potražnje, ukoliko je postojeća infrastruktura koja omogućava poslovanje tog monopola prezagušena ili prenatrpana, dogradnja još jedne može postati isplativa.
Primjer: Vodoopskrba
Kako bi se voda dovela do potrošaća potrebno je postaviti prikladnu infrastrukturu, u ovoom slučaju sustav cijevi po cijelom gradu. Ukoliko bi postojalo nekoliko ponuđača, svatko bi trebao postaviti svoju infrastrukturu, što bi te troškove multipliciralo. A kada bi cijena te mreže bila veća, morala bi se povećati i cijena same vode. dijagram?
#Cijene i proizvodnja u monopolu
Monopol može sam utjecati na cijenu svog proizvoda, dok konkurentsko poduzeće uzima cijenu na tržištu kakva je jer na nju nema utjecaj.
Konkurentsko poduzeće može prodati proizvoljan broj proizvoda po tržišnoj cijeni, dok kod monopola prodaja po veće količine smanjuje cijenu, a manje povećava cijenu. To se zove krivulja potražnje, oni moraju odabrati točku na toj krivulji na kojoj žele prodavati.
Konkurentska podruzeća se nazivaju prihvatioci cijene jer je prihvaćaju kakva je, bez puno utjecaja.
Granični prihod je dodatni prihod koje poduzeće ostvari kod povećanja proizvodnje za jednu jedinicu.
Ukoliko monopol želi prodati veću količinu proizvoda potrebno je smanjiti cijenu kako bi se za isti povećala potražnja. Ako se cijena nebi spustila, za proizvedenu robu nebi postojalo tržište. Smanjenjem cijena kod povećanja proizvodnje dolazimo do granice gdje je povećanje proizvodnje neisplativo jer bi zbog niže cijene proizvodnje pala dobit. Drugim riječima, proizvodnjom više proizvoda bi zarada pala.
Primjer: Prodaja vode Proizvodnjom 6 galona vode koje prodajemo po 5kn svaki, ukupna zarada bi nam bila 30kn (6x5), no ukoliko povećamo tu proizvodnju na 7 galona, te smanjimo cijenu na 4kn, ukupna zarada bi bila 28kn, što je za dvije kune manje od početnog scenarija. grafika? - animirati primjere proizvodnje - dijamanti
##Povećanje konkurencije
Ukoliko bi se dva industrijska "giganta" pokušavala udružiti u americi, taj bi se sporazum prvo pomno promotrio nego bi stupio na snagu. Ukoliko se utvrdi da bi takav sporazum ugrozio konkurenciju na tržištu, on bi bio zabranjen.
To se postiže zakonima za zaštitu tržišnog natjecanja. Ponekad se takvi sporazumi mogu i odobriti, ukoliko se utvrdi da korist društva kod spajanja nadjačava štetu zbog smanjenja konkurencije. Takvi sporazumi se događaju zbog "sinergije", odnosno smatra se da bi poduzeće moglo imati značajne uštede zbog smanjenja administrativnih troškova i/ili troškova proizvodnje.
Kod prirodnih monopola (poput elektro i vodoopskrbe), tvrtka nemože sama odrediti cijenu nego je za to zadužena država. Ona određuje cijenu koja je čim povoljnija za potrošaće. No kako tvrtka nebi izgubila interes za pružanjem svojih proizvoda/usluga postoje načini da im se omogući dodatni prihod. To se često događa pomoću subvencioniranja tvrtke iz državnog proračuna, odnosno povećanjem cijene proizvoda kako bi se nadoknadio gubitak nastao zbog minimiziranja cijene za potrošaće.
Drugi problem koji se javlja je da takva tvrtka nema motivacije za smanjenjem troškova. Njihovi troškovi će biti pokriveni iz državnog proračuna ili povećanjem cijene, to se riješava na način da se tvrtci dozvoli da sačuvaju ušteđeni novac kao dobit.
U nekim slučajevima, umjesto da tvrtka ostane u privatnom vlasništvu s državom koja ju kontrolira, sama država ostaje vlasnik takvog pouzeća. Loša strana ovog riješenja je da privatni vlasnici brinu o smanjenju troškova ako im to donosi dodatnu dobit, te ako manager donosi loše odluke, dobit će otkaz. U slučaju državne tvrtke, javlja se nezainteresiranost u smanjenju troškova. Povećani troškovi idu na teret potrošaća i državljana putem poreza. Jedini način da se to ispravi je putem neefikasnog biračkog sustava.
Ovo je najjednostavnija politika, zbog određenih mana prije navedenih sustava, neki smatraju da je bolje jednostavno prepustiti monopole same sebi.
George Stiglitz, nobelovac u području industrijske organizacije smatra da je potencijalna šteta mješanjem politike u ta pitanja puno veća nego šteta koja bi nastala poslovanjem monopola u svoju korist.
U slučaju kada monoopol prodaje svoje proizvode/usluge za veću cijenu određenoj skupini potrošaća iako je cijena proizvodnje istih jednaka kao i za sve druge događa se cjenovna diskriminacija.
Važno je napomenti da se cjenovna diskriminacija ne događa u slučaju konkurentskih poduzeća. Takvim poduzećima nije isplativo prodati proizvod nekoj skupini po nižoj cijeni ukoliko ga mogu prodati po tržišnoj u bilo koje doba.
Primjer knjiga po 30 i 5 dolara. Majce liverpoola. Primjer kina, popusti za studente i starije. Kuponi s popustom (oni kojima popust netreba, vjerojatno se neće zamarati rezanjem kupona)
Takva diskriminacija može biti i dobra, monopolist poveća dobit, i širi spektar ljudi ima pristup proizvodu.