- E, moj Hasane!
- Gari Kasparov protiv Berniea Sandersa
- Ljudi od Boga i ljudi od majmuna
- Dileri mržnje iz News Bara
- Tulum u New Yorku
- Karamarko se pravi Toša
- Kip slobode je manji nego na filmu
- Dobri čovjek Nicholas
- Sto Dana Samoće
- Ameriku se može dobiti samo zonskom obranom
- Najvažniji europski dan
- Zlo u izravnom prijenosu
- Noćne ptice Pariza
- Kapitalizam će pokoriti umreženi individualci
- Sandra Nazionale
- Slovo o postkomunizmu
- Hrvatska priča je gotova
- Kurikulum za 21. vijek
- Privatni pakao Crnog Marka
- Sve je isto, samo više nema nade
- Čega se boji naša desnica?
- Etiketa ‘orjunaša’ samo će produbiti podjele u društvu
- Zadnja pošta Švicarska
- Do istrage crne ili bijele
- Smrt Nogometa
- Zadnja pošta Turska
- Od Islamske Države do malog Davida
- Ustašija u Srbu
- Dva lica MOST-a
- Beskonačni zalazak Fidela Castra
- Bilo jednom u Olimpiji
- Od Stepinca ne vidim Boga
- Marksistički gerilci odustaju od revolucije
- Vrijeme je za novu ljevicu
- Varoufakis: EU funkcionira kao nekad Komunistička partija SSSR-a
- Petnaest krvavih godina
- Iz zbirke intervjua s hrvatskim i europskim marksistima “Marx nije mrtav”: Disolucija Europe je jedini način da Europa postane bolja
</div>
2016-02-29 21:12:02
Kolumna Damira Pilića - Slobodna Dalmacija, 27. veljače 2016.
Ministar kulture je blago kontradiktoran. Ustaše su mu ‘najveće moralno posrnuće’, a ustaški poraz ‘najveća nacionalna tragedija’. Kako je to logički moguće?
Što ti je moć televizije: dugo već nisi vidio da se u dvije minute jednog čovjeka tako potpuno raskrinka u njegovu licemjerju i cinizmu, kao što je Dnevnik Nove TV u utorak razgolitio trenutnog ministra kulture Zlatka Hasanbegovića.
Elem, u trinaestoj minuti Dnevnika voditelj najavljuje videosnimku koja se pojavila na društvenim mrežama: vidiš poznato lice, u košulji kratkih rukava. Od voditelja doznaješ da je snimka nastala 2012. i da to trenutni ministar drži govor na pogrebu odvjetnika Mirsada Bakšića. I čuješ ministra: “Rahmetli Mirsad je pripadao onom hrvatskom naraštaju koji je dječačkim očima vidio i doživio našu najveću nacionalnu tragediju i poraz iz 1945. godine…”
Ama čekaj, kaže gledatelj sâm sebi, pa mi smo 1945. pobijedili, a ne izgubili, hvala Bogu i partizanima: tip je sve pomiješao.
A možda su njegovi izgubili – začuje gledatelj svoj unutarnji glas. I složi se gledatelj s tim glasom, jer se prisjeti kako nesretnom ministru iz intimnog ormara neprestano ispadaju novi ustašofilski kosturi, a on se brani kako je…
I tu gledatelj zatvori oči, kako bi točno rekonstruirao što je ono ministar rekao kad su mu otkrili mladenačke tekstove u kojima slavi ustaše i trabunja o granici do Drine. I sjeti se gledatelj ministrovih obrambenih riječi: “Koristiti selektivno potpuno periferne izjave izvađene izvan konteksta prije više od 20 godina iz mog mladenačkog i studentskog razdoblja predstavlja najobičniju političku manipulaciju.”
I složi se gledatelj potpuno s ministrom. Jest, mladost-ludost, bile su takve godine: što da se radi, no da se ministru halali mladenačka nepromišljenost.
Ama čekaj, uzvrpolji se gledatelj: ne reče li voditelj da je ova snimka iz 2012. godine, kad ministar već bješe stari magarac?
Jest, bogami, prisjeti se gledatelj: voditelj jasno reče da snimka potječe iz 2012. godine. I gledatelj uzdahne, svjestan da mora odbaciti teoriju o mladenačkoj nepromišljenosti ministrovoj, u korist teorije o ustašofilskom kontinuitetu ministrovom.
Ama čekaj, uzdahne gledatelj: ne reče li ministar nekidan da su ustaški zločini “najveće moralno posrnuće u povijesti Hrvatske”? I sjeti se gledatelj: bogami, točno je tako ministar rekao. Nije li naš ministar ipak antifašist?
Hm, uzvrpolji se opet naš gledatelj: pa kako onda poraz “najvećeg moralnog posrnuća u povijesti Hrvatske” našem ministru može biti “najveća nacionalna tragedija”? To može biti točno jedino ako se cijeli hrvatski narod poistovjeti s ustaškim fašističkim pokretom, što se na sreću nije dogodilo ni 1941., niti će se ikada dogoditi, hvala Bogu i svim antifašistima, sadašnjim i budućim.
Ama čekaj, zamisli se naš gledatelj: možda je ministar htio reći da je najveća tragedija hrvatskog naroda to što se toliki dio tog naroda u Drugom svjetskom ratu svrstao uz najcrnji fašizam, rasne zakone, Jasenovac i druge koncentracijske logore. Jer to je doista golema nacionalna tragedija.
Demagoški trik
Hm, promeškolji se gledatelj: da je to htio reći, ministar bi to i rekao. A on je rekao nešto drugo – da je najveća nacionalna tragedija to što su naši fašisti 1945. izgubili.
I zamisli se opet naš gledatelj: ministar je blago kontradiktoran. Ustaše su mu “najveće moralno posrnuće”, a ustaški poraz mu je “najveća nacionalna tragedija”. Kako je to logički moguće?
I tu se gledatelju sve razbistri: ne poistovjećuje ministar s ustaškim pokretom cijeli hrvatski narod, nego cijelog sebe. A ona eskapada o ustaškom režimu kao “najvećem moralnom posrnuću u povijesti Hrvatske” bila je baš to – eskapada. Iznuđena izjava. Demagoški trik, kako bi zadržao ministarsku poziciju.
I protekne tako trinaesta minuta Dnevnika te uslijedi naredni prilog. A u narednom prilogu – opet ministar Hasanbegović. Ne više u košulji kratkih rukava, nego u odijelu. Sada je u Jasenovcu, uz patrijarha SPC-a Irineja, koji zbori ovako: “Za vrijeme Drugog svjetskog rata ustaški režim je gotovo uništio ovdašnje Srbe. Koliki je broj bio, to samo Bog zna, koji je ovdje završio svoj život samo zato što su bili Srbi i pravoslavci. Drugog razloga nije bilo.”
Gledatelj kimne glavom: patrijarh je sažeo suštinu ustaškog pokreta, istog onog čiji je poraz ministar Hasanbegović 40 sekundi ranije proglasio “najvećom nacionalnom tragedijom”. A onda mikrofon tutnuše ministru: “Prenosim poruke predsjednice RH o potrebi mira, poštovanja, tolerancije…”
I tu ugasiš televizor. Sve ima svoje granice, pa tako i količina licemjerja i cinizma koju čovjek može podnijeti. Kako reče veliki Umberto Eco: “Fašistička igra može se igrati na mnogo načina.” E, moj Hasane.
2016-03-06 17:28:17
Kolumna Damira Pilića – Slobodna Dalmacija, 5. ožujka 2016.
Neobično je da čovjek koji je pobijedio kompjutor izjednačava socijalizam i staljinizam. Socijalizam koji zagovara Sanders nema veze s onim u kojem je odrastao Kasparov
Svi znaju tko je Gari Kasparov. Onaj Rus koji dobro miče figure po šahovskoj tabli: čim povuče skakača s b1 na c3, već znaš da si izgubio partiju. Legenda svjetskog šaha. Nekoć najmlađi svjetski prvak: kad je 1985. u Moskvi pobijedio šampiona Anatolija Karpova, imao je svega 22 godine. Potom punih 20 godina proveo na čelu rang-liste Svjetske šahovske federacije: detroniziran tek 2006., ne što se pojavio bolji, nego jer je prestao ići na turnire. Nije mu se više dalo.
Kasparov je i prvi čovjek koji se suprotstavio kompjutoru – 1996. je pobijedio IBM-ov “Deep Blue”, a 2003. remizirao s dva njegova usavršenija rođaka, spasivši čast i ego homo sapiensa.
Ukratko: Gari Kasparov je jedan od najmanje neinteligentnih Zemljana. Kad on nešto izjavi, to se pažljivo sluša. Što se kaže: njegova riječ ima težinu. Ljudi mu vjeruju. Jebiga, pametan je.
Ovog tjedna taj je pametni čovjek izjavio da je kapitalizam izveo iz siromaštva milijarde ljudi. Nije rekao milijuni, nego milijarde. Ne jedna, nego više tih milijardi. Nije kazao “uveo u siromaštvo”, nego “izveo iz siromaštva”. I nije apostrofirao Kinu, kao jedinu zemlju današnjice čiji kapitalizam doista izvodi značajan broj ljudi iz siromaštva, a i to samo zato što tim kapitalizmom upravlja Komunistička partija.
Izjavu je Kasparov dao na svom Facebook profilu, odgovarajući na kritike simpatizera američkog predsjedničkog kandidata Berniea Sandersa, koji su mu zamjerili negativne stavove o socijalizmu:
“Uživam u ironiji kad mi pristaše Berniea Sandersa kao bivšem sovjetskom državljaninu drže predavanja o slavi socijalizma i što on predstavlja. Socijalizam zvuči predivno na Facebooku, ali molim vas neka tamo i ostane. U praksi on nagriza ne samo gospodarstvo, već i ljudski duh te ambiciju i postignuća koja su omogućili moderni kapitalizam i milijarde ljudi izveli iz siromaštva.”
Jasno je da Kasparov, kao čovjek liberalnog svjetonazora koji je odrastao u totalitarnom SSSR-u, ne može imati lijepe uspomene na rigidni sustav u kojem je proveo formativne godine. Ali je neobično da tako pametan čovjek izjednačava staljinizam i socijalizam: takva logička pogreška mišljenja pristoji zadrtim ljudima, ali ne i čovjeku koji je pobijedio kompjutor. Socijalizam koji zagovara Sanders nema nikakve veze sa socijalizmom u kojem je odrastao Kasparov.
Uz to, Gari Kasparov je posljednji čovjek koji ima moralno pravo da kritizira socijalizam. Upravo njegov život demantira ono što je napisao na Facebooku. U njegovu slučaju socijalizam ne samo što nije “nagrizao ljudski duh te ambiciju i postignuća”, nego je, štoviše, omogućio mladom Gariju da posve razvije taj svoj ljudski duh, ambiciju i postignuća, te da postane čovjek čije ime znaju svi na Zemlji. Da se rodio u bilo kojoj drugoj zemlji, osim u komunističkom SSSR-u, Kasparov nikad ne bi postao slavan.
SSSR – SAD: 8:1
Jer SSSR je poticao igranje šaha kao nijedna druga država u povijesti čovječanstva. Između ostaloga, u SSSR-u su vrhunski šahisti od države dobivali plaću, kako ih ne bi mučila egzistencija, tako da se mogu koncentrirati samo na šah.
Zato nije čudno što je za Prvog hladnog rata (1945.-1991.) od devet šahovskih prvaka svijeta njih osam bilo iz SSSR-a (Aljehin, Botvinik, Smislov, Talj, Petrosjan, Spaski, Karpov, Kasparov). Samo je američki genij Bobby Fischer uspio nakratko (1969.-1972.) prekinuti tu sovjetsku nisku. Čak i nakon sloma socijalizma, još cijelo desetljeće svjetski su prvaci postajali samo igrači formirani u SSSR-u (Halifman, Kramnik). Tek je 2000. indijski šahist Viswanathan Anand okončao polustoljetnu dominaciju djece komunizma.
SSSR je poticao šah dijelom iz ideoloških razloga: uspjesi sovjetskih šahista imali su svijetu pokazati superiornost komunizma. S time se ne sudara činjenica da je komunistička ideologija, sa svim manama u praksi, visoko među prioritetima stavila razvoj ljudskog duha. U kapitalizmu kategorija ljudskog duha nema prioritet, jer nije direktno povezana s profitom kao Zlatnim teletom sistema. Američki prvak Fischer, koji je od Svjetske šahovske federacije stalno tražio veće honorare i nagrade na turnirima, bio je bijesan na sovjetske igrače jer ih honorari i nagrade nisu zanimali, pa je u svojoj borbi ostajao usamljen.
Šahovskim rječnikom kazano, Kasparov je počinio teški previd: previdio je milijarde ljudi kojima je kapitalizam otežao egzistenciju. Vjerujem da su njegovu izjavu pažljivo pročitali ljudi širom Afrike, Latinske Amerike i Azije, pogotovo oni koji imaju pristup internetu ili su u džepu pronašli novčić da kupe novine na kiosku. Ako tamo gdje žive ima kioska.
2016-03-13 15:36:24
Kolumna Damira Pilića - Slobodna Dalmacija, 12. ožujka 2016.
Danas se u Hrvatskoj slobodno može reći da su samo ustaše ustale protiv Hitlera, dok su fašistički partizani 1941. donijeli rasne zakone i otvorili Jasenovac
Na Dan žena, točno u ponoć, Europa je zatvorila granice. Ne u počast ženama, nego zbog straha od izbjeglica. Gase se svjetla na Balkanskoj ruti, pale se reflektori koji osvjetljavaju svijet žice i logora. Orbanovština pobjeđuje na Starom kontinentu, na radost švercera ljudi. Opet će se zbjegovi utapati pred obalama Mediterana i umirati u hladnjačama na europskim autocestama.
Čim je Austrija oglasila fajrunt za došljake, balkanske zemlje spremno su zapjevale u zboru bečkih dječaka, pa tako i Hrvatska. Da se na graničnom prijelazu Bajakovo, među putnicima iz Sirije, danas pojavi sveti Duje, kao što se onomad pojavio iz Sirije, ne bi bio pušten u zemlju i nikad ga Split ne bi vidio.
Da su onodobni graničari imali istu svijest i pamet kao današnji, humana luč kršćanstva nikad ne bi zasjala nad hrvatskim plemenom i novozavjetna ideja milosti ne bi ušla u hrvatsko srce. Ali gle, u Hrvatskoj se baš demokršćanska opcija od prvog dana izbjegličke krize zalaže za žice i ograde, za vojsku na granicama.
Zlobnici bi rekli da to nema veze s izbjeglicama, nego s poslom koji se mora odraditi u Hrvatskoj, dok se još može, prije nego se desno-desna vlada rasprsne od unutrašnjih proturječnosti. A ima tu posla: valja stvoriti novu duhovnu klimu, crno učiniti bijelim, a bijelo crnim.
I zato je dobro da su granice zatvorene, da nam inozemni faktori ne ometaju svetu domoljubnu rabotu. A već su nam počeli bacati klipove pod noge: od njemačkog Die Zeita do francuskog Le Mondea, od austrijskog Der Standarda do američkog Huffington Posta mrmori se o nekakvoj članici EU koja je zabradila u radikalnu vjersku desnicu, o nekakvoj novoj vladi koja tobože provodi povijesni revizionizam, o nekakvom ministru kuture koji fašistički poraz 1945. navodno doživljava kao najveću nacionalnu nesreću, o nekakvim marševima crnokošuljaša ulicama metropole i masovnom izvikivanju fašističkog pozdrava “Za Dom spremni”, o navodnom porastu mržnje prema Srbima i neistomišljenicima…
Mi u Hrvatskoj znamo da ništa od toga nije istina. Našu zemlju ne vodi radikalna vjerska desnica, nego smjerni katolici koji se znaju prekrižiti.
Naša nova vlada i novi ministar kulture nisu nikakvi revizionisti, nego, dapače, samo ispravljaju stari revizionizam, po kojem su partizani tobože bili antifašisti, a ustaše navodno bili fašisti i imali rasne zakone. Hrvatska je dugo bila talac te komunističke propagande, a danas se u Hrvatskoj slobodno može reći povijesna istina da su jedino ustaše ustale protiv Hitlera, kome su pomagali oni fašistički partizani koji su 1941. donijeli rasne zakone i otvorili Jasenovac.
Nikakvog marša crnokošuljaša ulicama hrvatske metropole nije bilo, nego je to sindikat dimnjačara pozvao članove na protestnu šetnju zbog neisplaćenih uskrsnica. I nisu hrvatski dimnjačari izvikivali nikakav fašistički pozdrav, a kamoli “Za Dom spremni”, nego su ljudi vikali “Hoćemo mladu janjetinu”.
Hvala inteligentnom dizajnu
A Srbe u Hrvatskoj nitko ne dira i nikad im nije bilo bolje. Štoviše, predsjednica države javno im upućuje topla i humana pisma kojima smiruje eventualne – uostalom, nepostojeće – međunacionalne tenzije i ohrabruje manjince da slobodno iznose svoja mišljenja i stavove, kako i priliči jednoj demokratskoj zemlji.
A što se tiče neistomišljenika, to je također prijesna laž inozemnih faktora. U Hrvatskoj nema nikakvih neistomišljenika. A ako i ima, to su izdvojeni i sporadični ekscesi onih koji nikad nisu željeli hrvatsku državu i ne znaju se ni prekrižiti kako treba. Što ćete, u svakom društvu ima žita. Pardon, u svakom žitu…, ma znate i sami.
Sad nam zamjeraju što naš novi ministar znanosti negira teoriju evolucije. Čujte, kad je bugarskog filozofa Georgija Lozanova jedna studentica svojedobno zamolila da joj razmrsi tu zakučastu situaciju, jer je otac ateist uči da su ljudi potekli od majmuna, dok je majka vjernica uvjerava da su ljudi nastali od Boga, profesor Lozanov reče ovako: “To je vrlo jednostavno: neki ljudi su nastali od Boga, a neki od majmuna.”
Prema tome, u Hrvatskoj se ne događa ništa dramatično, a pogotovo ne sukob između ustaša i partizana. Jedini sukob je onaj između “ljudi od Boga” i “ljudi od majmuna”, u kojem “ljudi od Boga” evidentno pobjeđuju. A naš ministar znanosti, Bogu i inteligentnom dizajnu hvala, nikako nije postao od majmuna.
Eventualno se, obzirom na pobjedničku situaciju u Hrvatskoj, može zapitati što da rade oni ljudi koji su nastali od majmuna. Gospodo, što se nas tiče, neka odu u dućan i kupe buket banana. Ovo je slobodna zemlja, mi nikome ne branimo da ima svoje mišljenje. Ako se poklapa s našim.
2016-03-21 01:30:42
Kolumna Damira Pilića – Slobodna Dalmacija, 19. ožujka 2016
Od svih mrzitelja manjina, NDH-nostalgičara i organizatora domospremnih uličnih marševa, zbog širenja mržnje kažnjeni su oni koji su se s takvima – zajebavali
Konačno smo počeli kažnjavati one koji šire vjersku i nacionalnu mržnju. Obzirom na brzinu kojom se od promjene vlasti ta mržnja širila, bio je zadnji čas da se započne sa sankcijama, inače bismo završili u čistom fašizmu.
Ali dogodilo se nešto smiješno. Od svih mrzitelja manjina, NDH-nostalgičara i organizatora domospremnih uličnih marševa, kažnjeni su oni koji su se s takvima – zajebavali. Glavnim dilerima mržnje u zemlji proglašeni su satiričari iz News Bara. Njihova emisija “Montirani proces” ukinuta je, kako veli priopćenje Programskog vodstva HRT-a, zbog “raspirivanja vjerske, nacionalne i druge netrpeljivosti”.
Prvo se mislilo da se radi o još jednoj zajebanciji ekipe iz News Bara - jer tko bi razuman za širenje mržnje optužio one koji se rugaju širiteljima mržnje – ali ustanovilo se da je priopćenje zaista djelo HRT-a. Nije skeč, nego stvarnost.
Skroz je stvarna i rečenica iz priopćenja u kojoj Programsko vodstvo HRT-a “smatra da bi svaki javni medijski servis u svijetu ovakav sadržaj ocijenio neprimjerenim i uvredljivim te ga odbacio”. Ah, kako se sudbina poigrala s Programskim vodstvom HRT-a.
Naime, stjecajem okrutno-šaljivih okolnosti – okrutnih po HRT, a šaljivih za sve koji su čitali njihovo priopćenje – ljudi širom Hrvatske zadnjih tjedana na kanalu Klasik TV mogu pratiti sve emisije britanskih satiričara iz družine Monty Python, koje je javni medijski servis Velike Britanije – poznatiji kao BBC – prikazivao od 1969. nadalje.
Za one koji nikad nisu gledali montypythonovce, dosta je kazati da je News Bar za njih – kamilica. Ako pravi razlog ukidanja “Montiranog procesa” leži u skečevima s “Tomislavom, Kolindom i Timom”, onda treba reći da je Monty Python prije pola stoljeća na BBC-u izvodio skečeve koji brutalno ismijavaju temelje britanskog društva, od visoke aristokracije do same Kraljice.
Koliko onda kaskamo za razvijenim svijetom? Na prvi pogled – 47 godina. Toliko je prošlo otkad je BBC objavio prvi skeč na račun Kraljice do trenutka kad smo na HRT-u mogli gledati skečeve na račun Karamarka. Ali ta je računica pogrešna, jer HRT je upravo zabranio skečeve na račun Karamarka, čime je naše kašnjenje za Britanijom još puno veće. Koliko točno?
“Preko noći smo se probudili u 19. stoljeću i shvatili gdje živimo”, izjavili su momci iz News Bara nakon ukidanja emisije.
Sad možemo postaviti i numerički preciznu dijagnozu našeg društva: do ove vlasti kasnili smo za razvijenim svijetom pola stoljeća, a sad kasnimo preko sto godina. Ostaje da vidimo kako stoji taj “razvijeni svijet” i što se s njim događa.
Ukratko, razvijeni svijet je zadnjih godina prilično prdnuo u čabar, nakon što je kriminalnim intervencijama u Africi i na Bliskom Istoku proizveo fašističkog monstruma koji se naziva Islamska Država, a pred kojim milijuni ljudi bježe u Europu. Nulta točka kaosa je ubojstvo libijskog vođe Gaddafija 2011. godine u njegovu rodnom gradu Sirte, što su organizirale i logistički omogućile vodeće zemlje razvijenog svijeta, s izlikom da je Gaddafi “diktator koji ne poštuje ljudska prava”.
Cerek za smrt
Kao ironičan dokaz besmisla te politike, ovih dana stiže vijest da se u Gaddafijev rodni i smrtni grad Sirte sklonio sâm šef Islamske Države – kalif Abu Bakr al-Bagdadi. Krug se zatvorio: u ime demokracije i ljudskih prava ubili smo Gaddafija, a zauzvrat dobili al-Bagdadija.
Sad nam iz razvijenog svijeta nasušno treba neki dalekovidni lider, da popravi što se još može. Recimo, neki američki lider, jer Amerika je prva sila razvijenog svijeta. A ondje su skoro i izbori.
Izgleda da na lageru imamo samo dvije osobe: republikanskog kandidata Donalda Trumpa i demokratsku kandidatkinju Hillary Clinton. Kako su republikanci skloniji ratovima, čini se da je i taj oskudni izbor dodatno sužen: nema druge nego nadom slobodnog i razvijenog svijeta proglasiti Hillary Clinton.
Ali, čekaj: nije li baš Hillary Clinton, tada kao državna tajnica, bila u ime američke administracije glavni logističar Gaddafijeva ubojstva? Nije li se tog kobnog 20. listopada 2011. upravo Hillary Clinton, u TV studiju, na vijest o “diktatorovoj” smrti smijala kao luda na brašno? Tko može zaboraviti taj njezin TV nastup i prvu reakciju na Gaddafijevu smrt: “Došli smo, vidjeli, i on je umro.” I onda cerek.
A da onda nadom slobodnog i razvijenog svijeta proglasimo onog republikanca? Velite da taj najavljuje kako će istjerati sve muslimane iz Amerike i sagraditi zid prema Meksiku? I to je izbor koji nudi prva sila razvijenog svijeta: žena-jastreb ili muškarac-ksenofob? Impresioniran sam.
Kad bolje razmislim, mi uopće ne kaskamo za razvijenim svijetom. Tog svijeta više nema.
2016-04-03 14:07:24
Kolumna Damira Pilića - Slobodna Dalmacija, 2.travnja, 2016
Moji njujorški prijatelji žive u društvu koje nije idealno, ali je ipak svjesno 21. stoljeća, dok mi ostajemo u limbu iz kojeg jedini exit vodi u 1945. godinu
Nekidan sam se zatekao na tulumu u New Yorku, među našim ljudima iz raznih zemalja. Nije to bio neki “zavičajni” balkanski party - većinu gostiju činili su Amerikanci i imigranti s više kontinenata, mahom profesori društvenih znanosti, liječnici, umjetnici i kustosi. Stoga je i govorni jezik tuluma bio engleski, sve dok u sitne sate na sceni nije ostala samo balkanska ekipa.
Većina tih ljudi iz raznih država bivše Jugoslavije ima obična, neutralna imena, za koja ne znaš nosi li ih Hrvat, Srbin ili Slovenac. Svi su prva generacija iseljenika. U tuđinu su dijelom otišli zbog nedostatka uvjeta da se u matičnim zemljama profesionalno ostvare, ali ponajviše zbog bijede nacionalizma i nepristajanja na primitivizam: gotovo svi su u rodnim zemljama nakon 1990. osjetili teret manjinskog identiteta, etničkog ili seksualnog. Možda i zato muzička kulisa na njihovoj zabavi – nakon što su im američki prijatelji otišli – nisu bili Ceca i Thompson nego EKV i Haustor.
Stari između 30 i 40 godina, većina ih je u SAD-u stekla doktorate ili ih upravo izrađuju. Rade u bolnicama i na fakultetima: vode istraživačke projekte, predavaju po svijetu, priređuju izložbe u najvećim američkim muzejima i galerijama. Dok sam kupio fragmente njihovih života, shvatio sam da preda mnom stoji posljednja generacija komunističke Jugoslavije, ono najbolje što je ta preuranjena društvena utopija mogla dati – pametni, samopouzdani i otvoreni ljudi koji ne mrze nikoga i ne boje se svijeta.
Ovi ljudi Tita se jedva sjećaju, a neki su rođeni i poslije njegove smrti, ali su iz komunističkog djetinjstva u svijet ponijeli barem dvije civilizacijske tekovine koje su im omogućile da uspiju u Americi – odsustvo mržnje prema Drugome i svijest da odrastanje u multietničkom i multikulturnom društvu nije hendikep nego blagoslov. Da nisu imali usađene te vrijednosti, babilonska struktura New Yorka – grada u kojem se govori oko 800 različitih jezika – izazvala bi im strah i nespokoj.
U početku mi je bilo žao njihove apatridske sudbine, ali tokom druženja sam shvatio: nije mi žao njih - žao mi je nas.
Oni ostaju u svom američkom snu – sa svim njegovim manama - a mi smo osuđeni na tavorenje u balkanskom ambisu, ukletom mjestu na kojem i u vremenu robota tutnje bubnjevi krvi i tla, u začaranim zemljama u kojima dvadeset godina nakon rata etnička mržnja ne samo što ne jenjava, nego svaka nova generacija mladih Hrvata mrzi Srbe sve više (i obratno), i u kojima idoli Vjere i Nacije šetaju zagrljeni kao dva totema na kojima počiva društvo koje se zatvara, dovoljno samo sebi i nepotrebno ikome drugome.
Moji njujorški prijatelji žive u društvu koje nije idealno, ali je ipak svjesno 21. stoljeća, dok mi ostajemo u limbu iz kojeg jedini exit vodi u 19. stoljeće ili, u najboljem slučaju, u 1945. godinu. A za razliku od nas, Sjedinjene Američke Države znaju da su i 1941. i 1945. bile na pravoj strani, protiv nacista i fašista, skupa s partizanima i komunistima, a ne s ustašama i četnicima. Zato danas i mogu, za razliku od nas, pružiti budućnost za sve ljude običnih imena.
Carstva prosječnosti
Daleko je Amerika od zemaljskog raja, a njihova vanjska politika zadnjih godina je besprizorna, ali projektu američke države mora se priznati jedan golemi plus – pravo na individualnost. To je zemlja koja je našoj djeci iz miješanih brakova dala šansu u vremenima kad su im nacionalisti i šovinisti na ovim prostorima tu šansu nasilno oduzeli. I ti ljudi su u Americi bez problema ostvarili to svoje ljudsko pravo na individualnost.
Stotine tisuća takvih ljudi iz svih naših zemalja danas žive po raznim amerikama. Da su ostali ovdje, pitanje je bi li sve te srpske demokratske stranke, hrvatske demokratske zajednice i stranke demokratske akcije mogle tako lako voditi svoje zemlje i narode u povijesni rikverc.
Da se ti ljudi danas vrate u svoje domovine, sve bi te zemlje, uključujući i Hrvatsku, bile bitno ugodnija mjesta za život – imali bismo vrsne profesore, liječnike, umjetnike i kulturne pregaoce, vrhunski obrazovane profesionalce sa svjetskim iskustvima i vezama u svojim strukama, koji su se dokazali u neusporedivo zahtjevnijim arenama od naše. Imali bismo manje mržnje i bijede nacionalizma, a više znanja, kompetencije i kozmopolitskog duha u svijetu koji ubrzano postaje sve manji i time biva osuđen na kozmopolitizam.
Ovako, kad smo se u svim novim državama riješili onih najpametnijih i najsposobnijih, kad smo i fizički “odlili” sve te mozgove iz svojih torova, možemo se baškariti u našim carstvima prosječnosti, tim prirodnim bazama mediokriteta koji vladaju postjugoslavenskim društvima.
2016-04-10 02:12:13
Kolumna Damira Pili ć a - Slobodna Dalmacija, 9.trvanja, 2016
Finalna projekcija društva iz mokrih snova naših prevratnika je ono što dobiješ kad iz komunizma izbaciš progresivne dijelove i ostaviš samo totalitarne.
Studenti Filozofskog fakulteta u Zagrebu opet se bune. Sada su na plenumu izglasali da ne žele zajedničke studije s Katoličko bogoslovnim fakultetom, usprkos naporima uprave vlastitog fakulteta da jednim potezom službenog pera izbriše goleme razlike između Filozofskog i KBF-a.
Te su razlike nepremostive u samom startu, jer su utkane već u način upisa na rečene visokoškolske institucije: da bi upisao Filozofski, moraš imati intelektualnu radoznalost i dovoljno znanja na prijamnom ispitu, a da bi upisao KBF, moraš imati potvrdu o krštenju i preporuku župnika. Jedan je od ovih fakulteta diskriminatoran po znanju, drugi po vjeri. U kojem sekularnom svemiru se ovi svjetovi prepliću i izjednačavaju?
Da bi se to moglo, mora postojati nesekularni svemir. A to je svemir hrvatske konzervativne kontrarevolucije, koja poput crne rupe prijeti da će pojesti sekularnu galaksiju i principe koje je u europska društva donijela još Francuska građanska revolucije prije više od 200 godina. I tako se još jednom pokazuje zbog čega je za svaku zemlju važno imati neuškopljeni Filozofski fakultet – to je značajna garancija sekularnosti društva.
Odnosno, kako je to sažeo član Plenuma Filozofskog fakulteta Robert Faber: “Mladi se ne iseljavaju u zemlje gdje Crkva ima veći, nego manji utjecaj na društvo.”
Pametnjakovići bi rekli: “Studenti neće da uče, pa demonstriraju.” No istina je upravo suprotna. Studenti zagrebačkog Filozofskog fakulteta pokazuju da su iz povijesti naučili što se događa kad u prvim fazama fašizacije društva izostane građanski otpor. Cijelo 20. stoljeće satkano je od takvih primjera.
Kad Karamarko ovih dana kaže da je ukazivanje na fašizaciju Hrvatske “besmisleno, neistinito i zlonamjerno”, tada podsjeća na nogometaša koji je upravo polomio protivničkog centarfora, a onda se – intimno svjestan da mu sljeduje crveni karton – pred sucem i razgaljenom publikom pravi nevin kao tratinčica i viče: “Ma nisam ga ni taknuo.” Što bi rekli Srbi: pravi se Toša. A Europljani izvan Engleske: pravi se Englez.
I zato je važno da makar u Zagrebu imamo buntovni Filozofski fakultet i studente koji su spremni svakome naglas reći istinu o golom caru: i Toši, i Englezu, i čitavoj toj kontrarevoluciji koja se poput pješčane oluje valja ovim krajevima, pa sada – nakon istine o Drugom svjetskom ratu, nezavisnih medija, neposlušnih kazališnih redatelja, novinara i satiričara – želi pomesti još jedan bastion slobodne misli u Hrvata: Filozofski fakultet.
Ovo neće biti kraj programiranog ludila: nalogodavci i izvršitelji konzervativnog prevrata ići će i dalje u pokušaju da kompleksnu i raznobojnu društvenu stvarnost svedu na etnoklerikalnu viziju crno-bijelog društva, u kojem podanici u svoja četiri zida možda i gunđaju o golom caru, ali se na javnoj sceni ponašaju kao onaj nepomični crni monolit iz Kubrickovog filma. To je finalna projekcija društva iz mokrih snova naših kontrarevolucionara: zajednica u kojoj će svi biti jednako zadojeni idejama koje isključuju Drugost. To je ono što dobiješ kad iz komunizma izbaciš progresivne dijelove i ostaviš samo totalitarne.
Ne pijte pokvareno mlijeko
Kontrarevolucionari imaju uzore u zemljama Višegradske skupine (Poljska, Slovačka, Češka, Mađarska), koje je naša predsjednica označila kao jedine prirodne saveznike Hrvatske, iako su neke od tih zemalja udaljene od nas tisućama kilometara, a povijesne veze su nam tanke kao ona ušica igle kroz koju deva pokušava ući u Kraljevstvo nebesko. Ali kao što naši prevratnici uče od višegradskih, tako i mi možemo učiti od pobunjenih građana u tim zemljama.
U Poljskoj je konzervativna premijerka Beata Szydlo, netom je javno podržala prijedlog tamošnje Katoličke crkve o totalnoj zabrani abortusa, postala žrtva masovnog internetskog “trolanja” – žena više ne može otvoriti mail jer joj gnjevne građanke širom Poljske neprestano šalju detaljne izvještaje o promjenama u svome menstrualnom ciklusu.
Kad je Katolička crkva u Poljskoj počela s tom kampanjom – koja za svojevoljni prekid trudnoće predviđa kaznu zatvora od pet godina - poljske su vjernice reagirale masovnim prosvjednim odlascima iz crkava za vrijeme čitanja pisma biskupske konferencije o abortusu. Mise su napuštali i mnogi poljski muškarci, u znak solidarnosti sa ženama.
Zato, glavu gore: konzervativna kontrevolucija miriše na pokvareno mlijeko, ali mi to mlijeko ne moramo popiti. Ima mnogo zakonski dopuštenih načina da to izbjegnemo, od kojih su neki i duhoviti. Ako prevratnici usrdno izvlače najgore iz sebe, mi moramo iz sebe izvlačiti najbolje, za sve žrtve ovakvih revolucija, od zdravog razuma nadalje.
2016-04-14 06:41:50
Reportaža Damira Pilića - Slobodna Dalmacija, 9.travnja, 2016
Slutio sam da središte kapitalističkog sistema mora biti negdje na Manhattanu i odlučio sam promarširati od 1. pa sve do 59. ulice i Central Parka, vjerujući da ću ga putem naći. Prvih trideset ulica sve je bilo normalno…
Taj mladi njujorški crnac ničim se nije izdvajao od ostalih ljudi u metrou. Na stanici u Queensu vrata su dugo ostala otvorena, a uskoro smo spoznali i zašto: dva bijela policajca ušli su u vagon i stali zagledati prisutne. Zbog čega su zgrabili baš njega, ni danas mi nije jasno: tako su mogli zgrabiti i mene. Jedina naša razlika bila je u boji kože.
Izveli su ga na peron i momak je odmah digao ruke uvis. Kroz prozor sam pratio kako izvrće džepove na policijski zahtjev: nisam čuo što policajci govore, ali sam jasno vidio mladićevo skrušeno lice. Nakon par minuta su ga pustili da se vrati u vagon i on je bez riječi opet sjeo, a vlak je nastavio svoju rutinu.
Ono što me u cijelom prizoru najviše iznenadilo bila je potpuna šutnja svih putnika – čim su policajci kročili u vagon, zavladala je ledena tišina. Nitko nije protestirao zbog policijskog postupka. Pomislio sam kako bi takva scena izgledala u autobusu splitskog “Prometa”: mislim da bi bar pokoji putnik “zagrintao” na policijsku bahatost, ako već ne bi opsovao policijsku državu.
Bio je to moj prvi doživljaj Amerike: prva vožnja metroom, od njujorškog aerodroma John F. Kennedy do Brooklyna. Prva sličica u “zemlji slobode” bila je prilično represivna. U gradu koji se diči Kipom slobode odmah sam morao shvatiti da je cijena te slobode skupa. Pogotovo ako si crni putnik.
- Jesi li primijetio da je Kip slobode puno manji nego na filmu? - pita me kasnije nova poznanica, meksička povjesničarka umjetnosti Sofia Hernández Chong Cuy, te doda: - To smo svi prvo primijetili kad smo došli u New York.
Složio sam se: možda je Kip slobode veći od života, ali je manji nego na filmu. Gledao sam ga iz parka Battery na južnoj obali Manhattana, odakle kreću turistički brodovi za otočić na kojem je slavna statua smještena: velik je, ali ne para nebo.
’Bella Ciao’ u Zuccotti Parku
Zapravo u taj dio grada nisam išao zbog Kipa slobode, nego tražeći crno srce kapitalizma. Bio sam uvjeren da ću ga naći na Wall Streetu, koji je blizu parka Battery, na puškomet od Kipa slobode. Ali prošao sam cijeli Wall Street i ništa nije pulsiralo. Odmjerio sam zgradu Američke burze, a u ulici Liberty i zloglasnu zgradu Federalnih rezervi – za koju vele da određuje svjetske tokove novca - ali nikakav uznemirujući damar nisam osjetio.
Obišao sam potom Zuccotti Park u kojem je 2011. antikapitalistička mladež iz pokreta “Occupy Wall Street” pjevala “Bella Ciao”, uživao sam u privlačnoj mješavini rasa užurbane Kineske četvrti i pomalo usporene “Male Italije”, te preko turističkog Sohoa stigao do 1. ulice. Slutio sam da središte kapitalizma mora biti negdje na Manhattanu i odlučio sam promarširati sve do 59. ulice i Central Parka, vjerujući da ću putem naletjeti na poganu suštinu svijeta u kojem živim.
Prvih trideset ulica sve je bilo normalno, čak i prijatno. Hodao sam kroz simpatične četvrti Greenwich Village i Chelsea, i po mnogo znakova vidio da koračam glavnim gradom svijeta, ali scenografija je još uvijek bila u okviru ljudske mjere, što znači da gužva na ulicama nije bila prevelika i da neboderi nisu prelazili četrdeset katova. Čak sam u 23. ulici, zureći u stihove Leonarda Cohena ugravirane na pročelje mitskog rock’n’roll hotela “Chelsea”, na trenutak postao sentimentalan.
A onda sam, negdje oko 30. ulice, osjetio da se stvari ubrzavaju, da su ljudi sve brojniji, a zgradurine sve više. Do 40. ulice učinilo mi se da sam već navikao na povećani šušur, ali je nakon 42. ulice preda mnom iskrsnuo Times Square sa svojim nizovima titravih i blještećih reklamnih ekrana: osjetio sam da su mi frontalno napadnuta sva osjetila.
Bježeći prema Central Parku, zapravo sam uranjao u srce tame. Hodao sam naizmjenično Petom i Šestom avenijom, i do 50. ulice još sam se nekako držao, ali onda je nastupio potpuni pakao: ljudi su se dodatno razmnožili, poslovni neboderi su porasli na osamdeset katova i zgusnuli se u neprobojni čelični grozd, a ritam ulice poskočio je u najveću moguću brzinu, s muklim udarcima nevidljivog basa u pleksusu. Nikad u životu nisam osjetio tako nešto.
Splićanka iz 53. ulice
Bilo mi je jasno: upravo sam uletio u srce svjetskog kapitalizma. Rječnikom GPS-a: to srce nalazi se na Manhattanu, u visini 50. ulice, između Pete i Šeste avenije.
Ljude sam počeo gledati kao konkurenciju, toliko ih je mnogo odjednom bilo. Više se nije moglo hodati slobodno, bez očešavanja o tuđe laktove i ramena, niti razlikovati tko je turist, a tko poslovni čovjek iz obližnjeg tornja koji je skoknuo na hot-dog jer vremena za ozbiljan ručak nema. Adrenalin mi je naglo porastao. Osjetio sam da želim žderati meso.
Nekako sam doteturao do Central Parka i u toj zelenoj oazi, okružen prirodom – koja je opkoljena neboderima – izvadio iz džepa kartu New Yorka. Bez velikog iznenađenja konstatirao sam da se područje u kojem sam maloprije locirao beštijino srce frapantno podudara s prostorom između Rockefellerovog centra, Rotschildovog poslovnog nebodera i Trumpovog nebeskog tornja. Uvidio sam i da se, ako Manhattan zamislim kao čovjeka koji leži, s nogama u parku Battery, a glavom u Harlemu – dok mu Central Park predstavlja uski, duguljasti vrat – srce tog čovjeka nalazi upravo na tom frenetičnom isječku oko spoja Pete avenije i 50. ulice.
Naravno da u srcu kapitalizma mora biti Splićana. U ovom slučaju – Splićanki. Ana Janevski od 2011. je kustosica u Odjelu za medije i performans Muzeja moderne umjetnosti (MoMA) u 53. ulici, između Pete i Šeste avenije, koji godišnje ima par milijuna posjetitelja. Već godinu dana u MoMA-i je postavljena njezina izložba “Scenes for a New Heritage: Contemporary Art from the Collection” (Prizori za novu baštinu: suvremena umjetnost iz zbirke), u okviru koje je američkoj publici predstavila i hrvatske autore Mladena Stilinovića i Davida Maljkovića; prema Maljkovićevom video-radu o zapuštenom antifašističkom spomeniku Vojina Bakića na Petrovoj gori cijela je izložba i dobila naslov.
- Prethodno sam radila u Muzeju moderne umjetnosti u Varšavi, što je bila vrlo različita situacija od ove u MoMA-i. Muzej u Varšavi je javna institucija, dok MoMA potpuno ovisi o privatnom sistemu financiranja i menadžerskom pristupu. Također, kulturni sistem u Varšavi, kao i u većini europskih država, bitno ovisi o političkoj situaciji, izborima i aktualnom ministru kulture, dok u Americi kulturnu produkciju uglavnom određuje ekonomija – govori Ana.
Doktorat ili emigracija
Njezin prijatelj Petar Jelinić (40), molekularni biolog koji radi na jednom istraživačkom institutu za rak, hvali američki model financiranja znanosti. Ovaj bivši Vinkovčanin, koji je prije New Yorka radio u Ženevi, kaže da su uvjeti za znanstvena istraživanja u Americi iznimno dobri, dodajući i da je u SAD-u, posebno u sredinama s mnogo bogataša poput New Yorka, vrlo razvijena filantropija: ako radiš u znanstvenom polju koje može privući filantropski novac, poput istraživanja tumora i neuroloških bolesti, financiranje znanstvenih projekata je puno lakše jer ne ovisiš isključivo o državnim institucijama.
- Biti ne samo znanstvenik, nego i bilo što drugo, u New Yorku je uzbuđujuće i izazovno, s uistinu beskrajnim mogućnostima. Istina i nije toliko daleka od onoga što smo kao djeca viđali u američkim filmovima, da možeš postići puno toga i da su mogućnosti velike ako imaš volju. Čini mi se da se ovdje ljudi ne boje pokušati i doživjeti neuspjeh – priča mi Petar.
Poput Ane i Petra, većina naših ljudi u New Yorku koje sam sreo ima postdiplomsko obrazovanje, pa tako i 33-godišnji psiholog Luka Lucić koji za sebe kaže da je “Beograđanin dalmatinskog porijekla” (djed mu je iz Sinja), što se ogleda i u temi njegove disertacije, posvećene problemu identiteta raseljenih osoba i migranata.
- Nakon nekog vremena u New Yorku sam shvatio: ako nemam doktorat, ostat ću zauvijek emigracija – veli mi Luka, koji danas predaje na njujorškom Sveučilištu Pratt.
S njim pretresam pušačku žalopojku. Pušači su posebno ugroženi dio populacije New Yorka, jer je pušenje zabranjeno ne samo u svim restoranima i kafićima, uključujući i štekate, nego i na svim javnim prostorima poput parkova ili trgova. Praktično jedini način da čovjek puši jest da hoda ulicama.
- Dnevno stignem zapaliti tri cigarete, a okorjeli sam pušač. Nekad uspijem četiri, ali rijetko. Ne možeš stići više od toga, prevelika je brzina – jada se Luka.
Socijalist ne može u Bijelu kuću
Danima sam hodao Manhattanom, sve do Harlema i 135. ulice. Ne znam koliko je utjecao onaj početni dojam iz metroa, ona zombijevska pasivnost suputnika pred policijskom silom, ali ako bih njujorške pješačke dojmove morao sažeti u jednu riječ, ta bi glasila: poslušnost. Kao da su građani New Yorka prešutno pristali na sistemski kišobran nad svojom slobodom i odricanje od pobune.
Doduše, u novinama sam vidio da su tih dana pred Trumpovim tornjem na Manhattanu održane demonstracije protiv ovog republikanskog kandidata. Ali na ulicama nisam uočio nijedan politički plakat niti ikakav znak da se u SAD-u upravo održavaju predsjednički predizbori. Tek sam na jednom prozoru u Greenwich Villageu – starom utočištu njujorških umjetnika, boema i ljevičara – ugledao transparent s natpisom “Bernie”, u slavu kandidata Berniea Sandersa koji se predstavlja kao “demokratski socijalist”. Kad sam u obližnjoj knjižari kupio stripovanu Sandersovu biografiju, izazvao sam više nego srdačan osmijeh starije prodavačice.
- Gospodine, odličan izbor! - veselo me pohvalila žena, davši mi naslutiti za koga će glasati.
- Teško će Sanders pobijediti u New Yorku – procjenjuje naša Splićanka Ana. - On može računati na umjetnike i mlade, ali u New Yorku živi jako puno bogatih ljudi, koji su protiv njega.
S Anom se slaže i još jedan nekadašnji Vinkovčanin Siniša Đokić, doktorand filozofije koji od 1997. živi u New Yorku i radi u gradskoj Javnoj knjižnici:
- Što reći o zemlji u kojoj su ljudi spremni da gledaju u pod i tvrde kako ih ne zanima kakav socijalni standard i zaštitu uživaju skandinavski penzioneri, ali da samodeklarirani demokratski socijalist naprosto ne može u Bijelu kuću? U prevelikom broju glava ta opcija je jednostavno isključena – kaže Siniša.
Svi su u zatvorima
Ako sam na ulicama New Yorka uočio višak poslušnosti i strah od policije, moram navesti i drugu stranu te medalje: osjećaj sigurnosti. Čak i u noćnoj šetnji pretežno crnačkim i oskudno osvijetljenim Harlemom, dok su mi lokalni mladići žicali novac, osjećao sam se potpuno zaštićen. Nisam mogao povezati taj osjećaj s nekadašnjim imidžom New Yorka kao nasilnog grada u kojem je neke dijelove – prije svega Harlem i Bronx – najbolje izbjegavati.
- Nema toga više odavno, ni u Harlemu ni u Bronxu. New York je već godinama miran i siguran grad – veli mi “domorodac” Sam Green, nagrađivani američki autor dokumentarnih filmova, čiji je film “The Weather Underground” 2004. bio nominiran i za Oscara. - Kriminal su makli s ulica tako što su sve kriminalce stavili u zatvore. SAD je zemlja s najviše zatvorenika u svijetu, više nego Južna Afrika.
No, mnogi građani SAD-a ne misle da žive u policijskoj državi. Neki od mojih njujorških znanaca tvrde da oko 40 posto odraslih Amerikanaca smatra da pripada naciji “Izuzetnih”, odnosno da je njihova zemlja globalni uzor slobode i ljudskih prava, te stoga ima moralno pravo biti svjetski arbitar, što uključuje i vojne intervencije širom planeta. Po svom dubokom uvjerenju, oni spašavaju svijet od diktatora i tiranina.
- Nije kratka lista argumenata u korist humanističke teze da je ova zemlja stvarno najdemokratskija ljudska zajednica koju su ljudska bića ikad ustanovila – reći će Vinkovčanin Siniša. - Problem je u tome što je robovlasništvom financirana otupljena masa spremna na žrtvovno prženje vještica, komunista i neandertalaca. Tu nema puno prostora za velike iluzije – zaključuje slavonski filozof.
**OKVIR:**Lenjin na Manhattanu
Dašak pobune u glavnom gradu svijeta pronašao sam tek na Coney Islandu, na južnoj punti Brooklyna, gdje žive ruski emigranti. Stojeći na oceanskoj plaži, ispod legendarnog ringišpila – s kojim počinje i završava kultni film Waltera Hilla “Ratnici podzemlja” – gledao sam starije Ruse kako igraju šah po klupama, dok im sunarodnjaci po plažnim restoranima kusaju haringu i votku, da bi se nakon pokoje haringe viška zaletjeli na oceansko kupanje, premda službene table na plaži upozoravaju da je najstrože zabranjeno kupanje bez prisustva službenih spasitelja, kojih zimi naravno nema.
- Nema ti kod Rusa. Kad popiju, samo se skinu i zalete u ocean. A nekad se i ne skinu – tumače mi njujorški prijatelji.
Njujorški Rusi koji osjećaju nostalgiju za Sovjetskim Savezom mogu dio svoje melankolije utopiti i u klubu “KGB” na Manhattanu, okićenom Lenjinovim slikama i zastavama Komunističke partije SSSR-a. Na takvom mjestu shvatiš da kapitalizam nema problem s ideologijama, sve dok ih može komercijalizirati.
2016-04-17 17:43:15
Kolumna Damira Pilića - Slobodna Dalmacija, 16.travnja, 2016
Posebni izaslanik State Departmenta za holokaust u kratkom je posjetu Hrvatskoj iskazao biblijske sposobnosti, učinivši da gluhi čuju i slijepi progledaju
Čovjek je došao tiho i promijenio Hrvatsku. Boravio je kod nas svega nekoliko sati, u ponedjeljak, ali nakon njegova odlaska Hrvatska više nije bila ista zemlja. Čovjek se zove Nicholas Dean, a po funkciji je posebni izaslanik američkog State Departmenta za holokaust.
Ne znam ništa o tom čovjeku. Možda je prznica, nezgodan karakter, možda sluša narodnjake i navija za Dinamo, ali svejedno - tog tipa trebalo bi nekako zadržati u Hrvatskoj. Po mogućnosti zauvijek. Ili barem dok ova HDZ-ova koalicija ne izgubi vlast i dok je ne zamijeni netko tko će znati ishod Drugog svjetskog rata i razliku između fašizma i antifašizma, netko tko svojim političkim djelovanjem neće izazivati bojkot komemoracije za žrtve Jasenovca i sramotiti nas pred svijetom, jer o tom bojkotu ovih dana pišu i najuglednije svjetske agencije.
Pretpostavljam da se ta ideja čovjeku baš i ne bi svidjela, vjerojatno bi preseljenje iz Amerike u Hrvatsku doživio kao degradaciju, ali zaboga, mora postojati način da to izvedemo. Možda da mu ponudimo neki od jadranskih otoka ili što se već sviđa strancima u našoj zemlji. Valjda naše obavještajne službe mogu istražiti što gospodin osobito voli, pa mu to onda servirati svakog Božjeg dana, dokle god je ova ekipa na vlasti.
Jer čovjek je čudo. Doslovno je u tih nekoliko zagrebačkih sati iskazao biblijske sposobnosti: nije s tri ribice nahranio gladnu gomilu niti je hodao po vodi na Jarunu, ali je učinio da gluhi čuju i slijepi progledaju. Svoje čudotvorne moći nije demonstrirao na velikom uzorku građana, ali je ciljna skupina bila pomno odabrana: šefica države, premijer i oba potpredsjednika Vlade.
Ne znamo što im je govorio u odvojenim susretima, ali svo četvero je nakon njegova posjeta naprasno shvatilo ono na što ih brojni novinari, intelektualci i umjetnici upozoravaju već mjesecima – da je hrvatsko društvo opasno zaglibilo u fašizaciju i povijesni revizionizam, te da je krajnji čas da oštro i nedvosmisleno osude probuđenu zmiju NDH-nostalgije.
Efekti Deanovog boravka u Zagrebu bili su upravo magični i manifestirali su se istog dana, ponajviše na području osjetilnih sposobnosti četvero službenika koji tvore naš državni vrh.
Oni koji su tri tjedna ranije na stadionu u Osijeku, za vrijeme nogometne utakmice Hrvatska-Izrael, bili gluhi na ustaško skandiranje tisuća ljudi, u ponedjeljak su, nakon razgovora s Deanom, naglo shvatili da je ustaški logor smrti Jasenovac “najveća ljaga za Hrvatsku”.
Oni koji su mjesecima bili slijepi na ulične filoustaške marševe i zabrinuta pisma predstavnika manjina o stanju o zemlji, sada su požurili ustaški režim napokon nazvati zločinačkim, a usput su se sjetili da antifašizam nije floskula nego jedan od ustavnih temelja hrvatske države.
Oni koji su s imidžom novih reformskih snaga cijeli taj proces fašizacije promatrali s ministrantskom suzdržanošću i čak svojim bliskim suradnicima dopuštali da ljude koji o fašizaciji govore javno optužuju da “rade isključivo protiv države” – čime su samo pospješili nazadne procese u društvu - sada su također osudili ustaško zlo.
Aždaja boljševizma
Vjerovali ili ne, nacistički režim koji je u Hrvatskoj vladao od 1941. do 1945. tog ponedjeljka je, nakon razgovora državnog vrha s Deanom, osudio čak i Tomislav Karamarko. Prvi potpredsjednik Vlade nije, doduše, u toj osudi uspio izustiti riječi “ustaše” i “NDH”, ali već je i njegovo javno žaljenje i suosjećanje sa svim žrtvama holokausta, premda mali korak za čovječanstvo, ipak veliki korak za njega.
No, čini se da je gospodin Dean prebrzo otišao iz Hrvatske, jer se samo dva dana kasnije taj isti Karamarko u Hrvatskom saboru opet stropoštao u neku paralelnu stvarnost, požalivši se kako opozicija ne vidi da je “oko nas svuda boljševizam” i “žal za boljševizmom”. Kao i obično, fakti govore protiv njega, jer je čak i nekadašnja Komunistička partija Jugoslavije od boljševizma odustala još u prvoj polovini 20. stoljeća.
Konkretno, zadnji slučaj kad je netko u Hrvatskoj o boljševizmu govorio pozitivno zabilježen je uoči Drugog svjetskog rata, tamo krajem 1930-ih godina, kad se budući antifašistički vođa Josip Broz Tito vratio iz SSSR-a i još uvijek slijedio upute Kominterne, prije nego će se i on obračunati s boljševizmom i kreirati potpuno drukčiji tip socijalizma, do danas nedosegnut u svijetu.
Aždaja boljševizma na ovim je prostorima mrtva već dobrih 75 godina, ali to prvom potpredsjedniku naše Vlade nimalo ne smeta da se hrabro uhvati ukoštac s njom. Možda je cijenjeni gospodin Nicholas Dean ipak prekratko boravio u Hrvatskoj. Da ne spominjemo kako uopće nije stigao porazgovarati s ministrom Hasanbegovićem.
2016-04-24 14:02:53
Kolumna Damira Pilića - Slobodna Dalmacija, 23.travnja, 2016 Hrvatska danas nije ustaška država: za razliku od NDH, današnja Hrvatska ima parlamentarnu demokraciju i nema rasne zakone, a neistomišljenici i ostali Srbi se ne odvode u Jasenovac i druge logore, nego ih se pljuje i prebija na ulici, što je značajan demokratski iskorak u odnosu na Pavelićev režim
Sto dana nove vlasti je prošlo, pa se može raditi kritički rezime. Premda je sve bilo jasno još prvog dana, čim su u Vladu i Sabor ušli elementi koji tuguju zbog poraza nacizma u Drugom svjetskom ratu.
Kako nova vlast ekonomski nije napravila još ništa, niti građani vide ikakav pomak u tom smislu, ostaje pisati o jedinom sektoru u kojem se djelovanje nove vlasti jasno vidi, a to je sektor povijesnog revizionizma. Odnosno, sektor kulturne revolucije, kojim operativno rukovodi aktualni ministar kulture.
Ta je revolucija privukla i veliku pažnju tzv. inozemnih faktora, pa nakon isteka stodnevne poštede bilježimo veliki broj reakcija tih faktora, od vodećih zapadnih medija do stranih ambasadora u našoj zemlji.
Led je probila izraelska veleposlanica Zina Kalay Kleitman, koja je nakon projekcije filma Jakova Sedlara “Jasenovac – istina” bila toliko šokirana prikazom ustaškog logora smrti da se oglasila posebnim priopćenjem u kojem ističe kako je u filmu “primijetila nastojanje da se umanje strašni razmjeri počinjenih zločina”, te navodi da kao potomak obitelji koju je pogodio Holokaust smatra kako film “vrlo selektivno prikazuje povijest, pokušava revidirati mnoge povijesne činjenice i vrijeđa osjećaje ljudi koji su izgubili svoje najmilije u Jasenovcu”.
Ministar Hasanbegović, međutim, Sedlarov je film ocijenio kao “koristan”, jer da otvara pitanja o tabu temi. Netko bi pomislio da veleposlanica i ministar nisu gledali isti film, no to nije točno: ne samo da su gledali isti film, nego su ga gledali na istoj, premijernoj projekciji u zagrebačkom kinu Europa. Štoviše, u novinskim izvještajima s te premijere njihova se imena navode jedno iza drugoga. To je ta kulturna revolucija.
Antifašistički pepeo
Potom se u Zagrebu ukazao gospodin Nicholas Dean, posebni izaslanik američkog State Departmenta za Holokaust, te održao odvojene razgovore s najvišim predstavnicima nove hrvatske vlasti, nakon čega su se, istog Božjeg dana, naši najviši predstavnici ritualno posuli antifašističkim pepelom. Revolucija se tog ponedjeljka ozbiljno zaljuljala.
A onda je uslijedila kolektivna twitter-akcija veleposlanika vodećih zapadnih država, koji su diskretno prenijeli ocjenu svojih vlada da hrvatska kulturna revolucija ima ozbiljan problem s ključnim civilizacijskim vrijednostima Zapada, poput slobode medija. Efekte te akcije na revoluciju tek treba vidjeti.
Mučan dojam da našu jadnu kulturnu revoluciju svi kude i napadaju ublažio je, srećom, inozemni faktor iz Italije. Dok zapadni ambasadori u sve manje diskretnim izjavama izražavaju bojazan da s ministrom Hasanbegovićem neće moći surađivati, podrška ministru došla je od starih prijatelja našeg naroda iz Italije: tamošnji neofašisti, okupljeni oko mjesečnika Il Dalmata – kojemu je glavni urednik bivši neofašistički zastupnik talijanskog parlamenta – oduševljeno hvale i veličaju našeg ministra i njegove izjave. Reklo bi se: svako jato svojoj ptici.
Nažalost, zasad se talijanskim neofašistima u panegiricima hrvatskoj kulturnoj revoluciji nije pridružio nitko od europske ideološke braće – pa dobro, drugovi iz Nacionalnog fronta, Pegide, Zlatne zore i Jobbika: zar mi smrdimo? - te se može ocijeniti da Hrvatska postaje usamljena država, koju se zadnjih tjedana u europskoj štampi apostrofira isključivo kao loš revizionistički i ekstremno nacionalistički primjer.
Srpski kukolj
Scenografija je simbolički slična kao za vrijeme Drugog svjetskog rata. Kažemo “simbolički”, jer Hrvatska danas nije ustaška država: za razliku od NDH, današnja Hrvatska ima parlamentarnu demokraciju i nema rasne zakone, a neistomišljenici i ostali Srbi se ne odvode u Jasenovac i druge logore, nego ih se pljuje i prebija na ulici, što je značajan demokratski iskorak u odnosu na Pavelićev režim.
Ali u simboličkom smislu dosta toga podsjeća na Drugi svjetski rat. Vlast koja ima manjinsku podršku naroda pod krinkom zajedništva nastoji iz nacionalnog bića eliminirati ljevičarski i srpski kukolj, a pritom se suočava s neočekivano jakim otporom antifašističke Hrvatske, koja ovaj put ne odlazi u šumu, nego piše peticije i koristi ine demokratske metode rebelije.
Sličan je i vanjskopolitički okvir: antifašističkoj Hrvatskoj, kao i onomad, pomažu zapadni saveznici – sada oličeni u svojim ambasadorima – dok “domoljubnu” revoluciju pozdravljaju talijanski fašisti. Jedino nema Crvene armije s istoka da dade moralnu i materijalnu podršku, ali je zato tu njemački ambasador, čija je zemlja u odnosu na Drugi svjetski rat promijenila stranu, pa sada ne podržava proustaški sentiment, kao što je onomad podržavala ustaški.
Danke Deutschland!
2016-04-28 11:54:48
Reportaža Damira Pilića-Slobodna Dalmacija, 18.travnja, 2016
Dok sam gledao kako klinci u Brooklynu igraju košarku, postalo mi je jasno zbog čega se na sportskim utakmicama u Americi može prodati puno kokica, hamburgera, gaziranih sokova i piva. U isti mah sam razumio korijene američkog neprihvaćanja nogometa
Hodajući ulicama New Yorka, posebnu sam pažnju posvetio proučavanju sportskih navika njegovih građana. Vjerujem, naime, da sport nije samo nacionalistički instrument i “nastavak rata drugim sredstvima”, nego i jedan od načina da se upoznaju psiha i neke karakteristike mentaliteta određenog naroda.
Najprije moram izvijestiti da nisam vidio puno debelih Newyorčana. Mogući razlog je taj što život u ovako velikom i brzom gradu iziskuje priličan stupanj fizičke kondicije. Domaćini tvrde da je u tom pogledu New York iznimka za američke standarde – kao i u mnogočemu drugome - te da su u ostatku SAD-a pretile osobe vrlo čest prizor. Neki su mi, doduše, rekli da ih ima puno i u New Yorku, ali da ne izlaze na ulice.
Kad sam na stanici metroa u Brooklynu vidio tog mlađahnog crnca s, bez pretjerivanja, nekih 180 ili 190 kilograma žive vage, razumio sam zašto takvi ljudi rijetko izlaze. Mladić se niz tih desetak stuba do perona spuštao barem pet minuta: za svaku skalinu trebalo mu je tridesetak sekundi.
Neki newyorški prijatelji tumače mi da takve “hulkovske” tjelesne proporcije američkih građana zrcale njihovo duboko uvjerenje u “iznimnost” vlastite nacije, drugi u tom fenomenu iščitavaju osobni refleks imperijalne prirode SAD-a, a treći dekadenciju Imperija u njegovoj posljednjoj fazi. Četvrti, pak, cijelu stvar povezuju s klasnim pitanjem: pretili ljudi su uglavnom oni siromašni, koji jedu nezdravu hranu, jer im je zdrava hrana – u raznim “bio” i “organic” izvedenicama – naprosto skupa.
Osobno, ja sam u izmučenim očima tog mladića iščitao samo beskrajni umor: bilo je očito da mu svaki korak predstavlja veliki fizički napor.
S druge strane, vidio sam stotine rekreativnih trkača, popularnih “joggera”. U svim dijelovima grada, uključujući i Petu aveniju na Manhattanu sa svim onim poslovnim neboderima, čak i po vrlo hladnom vremenu - uz svega koji stupanj iznad nule – vrlo je vjerojatno da ćete se mimoići s ponekim rastrčanim građaninom ili građankom u kratkim sportskim hlačicama i kratkoj majici. Nigdje na svijetu nisam vidio toliko ljudi koji rekreativno trče: u velikim azijskim gradovima često po parkovima vidite kolektivnu jutarnju gimnastiku, ali ovako masovnu individualnu atletiku nigdje nisam doživio.
Dublji smisao bejzbola
Slabu točku američkog sporta pokušao sam naći u nogometu, povodeći se za stereotipom da Amerikanci ovaj najpopularniji svjetski sport uopće ne razumiju. Međutim, od dvije utakmice uličnog nogometa koje sam gledao, ne znam koja je bila bolja. U parku u Brooklynu, gdje vikendom rekreativno igraju dvije skupine lokalnih mladića, obje u rasnom smislu temeljito izmiješane, vidio sam pregršt sjajnih poteza, blistavih solo-akcija i lucidnih dodavanja. A na igralištu na Manhattanu, gdje su igrači – ovaj put redom bijelci – imali i dresove, vidio sam sve to u vrlo ubrzanom izdanju.
Da sam nogometni izbornik Europe, bio bih ozbiljno zabrinut: protivnik koji na razini ulice iskazuje tako kvalitetnu bazu lako bi mogao na profesionalnoj razini stvoriti momčad koja se u stanju boriti za svjetske medalje. Samo da ga dovoljno zanima.
Nisam vidio nijednu uličnu utakmicu bejzbola, ali sam na više mjesta po gradu uočio da ga klinci individualno treniraju. Malo sam proučavao taj trening i zaključio da je vrlo rudimentaran: momak baca bejzbolsku lopticu u zid i hvata je kad se odbije. Nastojao sam uhvatiti neki dublji smisao takvog treninga, kao i čitavog tog sporta, ali nisam uspio. Mogao sam tek zaključiti da Amerikanci i Europljani ne vole iste stvari i nemaju isti ukus.
Ugodno me iznenadio interes newyorških građana za šah. Samo na Manhattanu, u Greenwich Villageu, u razmaku od stotinjak metara pronašao sam dva šahovska punkta. U jednom od najljepših manhattanskih parkova, Washington Square Parku, cijeli jugozapadni dio aleje ispunjen je stolovima s ugraviranim šahovskim pločama, od kojih je veći dio bio zauzet vrlo udubljenim građanima. Igranje šaha ovdje je besplatno, za razliku od obližnjeg kluba “Šahovski forum”, gdje je šah besplatan za djecu, dok ga odrasli plaćaju; i tu su gotovo svi stolovi bili zauzeti. Kao i u parku, i u klubu su međurasne partije uobičajen prizor.
Teorija na centru igrališta
Najveću sam pažnju ipak usmjerio prema košarci, koja je i daleko najčešći ulični sport u New Yorku: igrališta su mnogobrojna i pretežno ograđena žicom. Ima ih doslovno svuda.
Ono što me najviše iznenadilo je to što se rijetko igraju utakmice - bilo “pet protiv pet” na dva koša, bilo “tri protiv tri” na jedan koš - čak i kad klinaca ima dovoljno na terenu. Danima sam zurio u igrališta po raznim kvartovima i motrio što to mladi newyorški građani izvode s košarkaškom loptom, ali samo sam jednom, na dnu Šeste avenije na Manhattanu, vidio meč između dvije momčadi (većinu igrača činili su crni mladići, uz nekoliko bijelaca). Sve drugo što sam gledao bilo je “vježbanje situacija”. Što bi rekli stručnjaci - situacijski trening.
Vidio sam barem deset takvih uličnih treninga i mogu reći da su se pretežno odvijali na centru igrališta i da su, začuđujuće, bili mahom teorijske prirode: najstariji mladić ili dječak bi par minuta nešto tumačio, a potom bi postavio “situaciju”. Najčešća “situacija” bila je “jedan na jedan”, neformalni trener nerijetko bi uprizorio i “jedan na dva” ili “dva na jedan”, a tek ponekad “dva na dva”.
Zapanjeno sam otkrio da poanta uopće nije da se zabije koš. Ustvari, jedini cilj je da se igrač driblingom oslobodi svog čuvara: čim bi to uspio, “trener” je zvao igrače na centar i stao analizirati akciju, prije nego zamijeni uloge igrača ili uvede nove. Ponekad klinci za cijelog treninga ne bi zapucali na koš.
“Trenerovi” monolozi činili su između 80 i 90 posto treninga: jednom sam se kod terena u Brooklynu zaintačio da ostanem cijeli sat vremena, i na kraju zaključio da sam za to vrijeme vidio jedva tri ili četiri minute efektivne košarke, što me podsjetilo na one brojne prekide u utakmicama NBA lige. A vele mi da je bejzbol u tome još radikalniji.
Poanta je u driblingu
Postalo mi je jasno zbog čega se na sportskim utakmicama u Americi može prodati puno kokica, hamburgera, gaziranih sokova i piva. U isti mah sam razumio korijene američkog nerazumijevanja i neprihvaćanja nogometa. Ono što je nama uzbudljivo, njima je dosadno: za njihov pojam u nogometu se predugo ništa ne događa. Vrijedi i obrnuto: što je zanimljivo njima, dosadno je nama. Europski duh još uvijek zahtijeva fokusiranost na širu sliku.
Makar, moram priznati da sam u tih tri-četiri minute efektivne košarke gledao vrhunsku košarku, koja se zapravo sastojala isključivo od driblinga. Od kojih su neki, moram izvijestiti i o tome, bili upravo spektakularni. Moram dodati da se u pravilu radilo o crnim dječacima i mladićima.
Ali nisam vidio nijedno dodavanje, a kamoli “dupli pâs”. U situacijama “dva na jedan” taj suigrač nikad nije dobio loptu, nego je igraču s loptom služio isključivo kao “plan B”, potporanj koji će mu napraviti blok za protivnika ako individualni dribling ne uspije isprve. Isto tako, u situacijama “jedan na dva” ta dva obrambena igrača uopće nisu surađivali, nego bi se naizmjenično smjenjivali na napadaču.
Nije bilo teško povezati takav stil igre s NBA pravilima, u kojima se igra isključivo obrana “čovjek na čovjeka”, dok je “zonska obrana” – koja je u Europi uobičajena – u Americi zabranjena. A “zonska obrana” se bazira upravo na suradnji suigrača i solidarnom preuzimanju protivničkih igrača. Također, nije teško povezati takav tip igre s onim što općenito znamo o američkom individualizmu, kao i o američkom kapitalizmu, u kojem se – za razliku od europske “socijalne države” – preferira sistem “čovjek na čovjeka”. Ali pitao sam se na koji način američke košarkaške momčadi uspostave momčadski duh, kako u napadu, tako u obrani.
Nisam došao do odgovora. U jednom trenutku mi je palo na pamet da je to možda to, odnosno da se nikakav kolektivni duh tu zapravo niti ne izgrađuje, nego se sastoji od prostog zbroja individualnih duhova, kojima je omogućena potpuna sloboda, s time što su ti duhovi njegovani odmalena i dovedeni do iznimno visoke razine.
Muzej radničke klase na Manhattanu
Stekao sam dojam da je američki duh duboko uvjeren kako mu u sportu, barem u košarci, kolektivizam nije potreban. Ujedno, to je možda i jedina potencijalna “slaba točka” tog duha: mislim da se Ameriku može pobijediti jedino zonskom obranom. Zato je valjda i ne dopuštaju.
A ako ćemo izvoditi analogije između sporta i društvene psihe, ili barem nekih značajki društvenog mentaliteta, možemo zaključiti da se odricanje od kolektivizma nameće kao važna osobina američke psihe. Sad postaje jasniji i američki strah od komunizma.
A kad smo već kod ideoloških pitanja, možete li vjerovati da u prijestolnici svjetskog kapitalizma postoji Muzej radničke klase? I to na Manhattanu? Točnije, na dijelu Manhattana koji se zove Lower East Side, u ulici Orchard, blizu Kineske četvrti?
Zapravo se ne zove tako, nego Tenement Museum, a “tenement” znači “oronula stambena zgrada”. Ali je jedan od postava ovog muzeja posvećen načinu i uvjetima života radničke klase New Yorka 1863. godine, upravo u vrijeme dok je Karl Marx s druge strane Atlantika pisao svoje ključno djelo “Kapital”. Dok sam s drugim posjetiteljima hodao oronulom stambenom zgradom u ulici Orchard, čija je unutrašnjost restaurirana po sačuvanim nacrtima iz 19. stoljeća, mogao sam posve razumjeti Marxovu motivaciju.
Žalosni stambeni uvjeti u kojima su u to doba živjeli newyorški radnici uvjerljivo ukazuju na okolnosti i kontekst nastajanja “Kapitala”: malene i tijesne sobe, često bez prozora, a sudoperi i zahodi bili su rijetkost. Radnički stanovi tog vremena, danas muzejski eksponati, imali su standardnu površinu od 32 četvorna metra, a prema sačuvanim dokumentima u njima je živjelo između četvero i 12 ljudi.
Danas, stoljeće i pol kasnije, očekivalo bi se da je razvoj kapitalizma i tehnologije bitno poboljšao položaj i životne uvjete onih koji žive od svog rada, barem u najslavnijem američkom gradu. No, svjetska ekonomska kriza, koja je 2008. začeta upravo u SAD-u, kao da aktualizira ovaj historijski postav muzeja Tenement: baš za moga boravka u New Yorku objavljeno je otvoreno pismo koje je više od 40 newyorških tajkuna uputilo guverneru savezne države New York Andrewu Cuomu, sa zahtjevom da im se - poveća porez.
Odgovorni bogataši
Spomenuti bogataši, inači članovi mreže “Responsible Wealth Project” (Projekt odgovornog bogatstva), ovaj su naizgled neobični prijedlog nazvali “planom porezne pravednosti”, te ga obrazložili svojom dubokom zabrinutošću nad lošom državnom infrastrukturom i činjenicom da se previše Newyorčana nalazi na ekonomskom rubu.
“Sramotno je da je rekordna stopa siromašne djece u nekim gradskim centrima veća od 50 posto. U New Yorku je rekordan broj ljudi bez krova nad glavom, a više od 80.000 ljudi diljem države bori se za preživljavanje”, pišu suvremeni newyorški bogataši.
A suvremeni newyorški siromasi, ako nisu beskućnici, ipak imaju nešto bolje stambene uvjete od svojih radničkih predaka iz 1863. godine. Širom New Yorka prostiru se nizovi smeđih, jednoobraznih nebodera za koje je već po skromnim fasadama očito da ih nastanjuju građani slabije imovne moći. To su tzv. “Projectsi” – naselja za siromašne. Za stanove u tim naseljima mogu konkurirati samo žitelji New Yorka s nižim primanjima.
Ameroskeptik će se ugodno iznenaditi samim postojanjem “Projectsa” – ovaj stambeni program djeluje još od 1934. godine - kao i faktom da ovi neboderi nisu nabijeni u neki geto na rubu grada, nego su otprilike ravnomjerno raspoređeni u svim četvrtima, uključujući i Manhattan, premda se najveći broj “Projectsa” na Manhattanu nalazi u Istočnom Harlemu, koji je najmanje glamurozan dio slavnog poluotoka. Uz to, “Projectsi” su često locirani podalje od metroa, što u gradu poput New Yorka značajno reducira kvalitetu života.
U svakom slučaju, konture “zonske obrane” u američkom društvu ipak postoje. Izgleda da to društvo nije potpuno od kamena.
2016-05-07 23:40:07
Kolumna Damira Pilića - Slobodna Dalmacija, 7.svibnja, 2016
Ovog devetog svibnja slavimo ne samo pobjedu nad fašizmom, nego i pobjedu nad svim mračnim mađioničarima koji iz šešira, umjesto bijelog zeca, izvlače crne vojske prošlosti
U ponedjeljak će europski narodi čistog srca obilježiti najvažniji europski dan u godini. Svi osim jednog naroda s Balkana. Srce tog naroda bit će u ponedjeljak uznemireno i podijeljeno.
Svi europski ministri tog će dana, s više ili manje protokolarne strasti, pozdraviti najveću europsku pobjedu u povijesti, pobjedu na kojoj je izgrađena današnja Europa. Jer nije slučajno što Dan Europe slavimo istog datuma kao i Dan pobjede nad fašizmom.
Postoji snažan razlog zbog kojeg je francuski ministar vanjskih poslova Robert Schuman te daleke 1950. godine, od svih 365 dana u godini, za objavljivanje svoje povijesne deklaracije o osnivanju Europske zajednice za ugljen i čelik – pramajke današnje Europske unije – izabrao baš deveti svibnja. Ne zbog horoskopa ili numerološkog značenja brojki devet i pet, nego zato što je tog 9. svibnja 1950. ranjena Europa bilježila petu godišnjicu kapitulacije Trećeg Reicha i povijesne antifašističke pobjede.
Schuman je razumio da je buduća Europa bez ratova moguća jedino na apsolutnom i vječnom uvažavanju tog datuma. Shvaćao je da Europa mora biti antifašistička, ili je neće biti. Bilo mu je jasno da budućnost kontinenta ovisi o zauzdavanju fašizma i njegovanju sjećanja na antifašističku pobjedu.
Zato će svi europski ministri u ponedjeljak čistog srca pozdraviti tu pobjedu, osim jednog ministra s Balkana. Što god taj čovjek javno rekao – ako uopće išta i izjavi - njegovo srce komemorirat će poraz, jer u njegov je um utisnuta ideja da pripada gubitničkoj strani.
Sudbina iz arijevskih križaljki
Taj njegov osjećaj je njegov problem. Naš je problem to što taj gubitnički osjećaj ministar pokušava prevaliti i na sve nâs koji smo te daleke 1945. pobijedili, iako nismo još ni bili rođeni. Zato smo i rođeni, jer su naši borci te godine pobijedili.
Da je pobijedila ministrova strana, našeg naroda danas možda ne bi ni bilo, ili bi u najboljem slučaju bio desetkovan, a svakako bismo ostali bez slobode. Jer u arijevskim križaljkama Trećeg Reicha zapisana sudbina Južnih Slavena bila je tek za nijansu manje tragična od sudbine Istočnih Slavena. Dok je našu istočnu braću trebalo većinski pobiti (kako bi se stvorio Lebensraum za arijevsku rasu), a manjinski ostatak učiniti robovima, za Južne Slavene bila je smišljena “milostivija” varijanta: mi smo trebali biti pobijeni manjinski, a robovati većinski.
U takvom raspletu - čiji izostanak Europa danas slavi i zahvaljuje svojim antifašističkim precima - Auschwitz i Jasenovac ne bi nikad bili zatvoreni, a mi bismo se nalazili s tužnije strane žice. I dok čitava Europa slavi tu ratnu antifašističku pobjedu, nama se iz ministrovog kockastog ideološkog sklopa nameće čudovišna ideja da smo 1945. izgubili.
Civilizacijski je nužno da tu ideju odbacimo s dubokim prezirom. Zločinci ne mogu biti mučenici. Samo njihove žrtve to mogu biti.
Nije mučenik onaj koji se tog proljeća 1945. ubio u berlinskom bunkeru, niti njegovi nacistički prirepci i kvislinzi od Zagreba do Osla, nego su mučenici svi oni milijuni ljudi širom Europe koji su stradali od njihove zločinačke ideje i prakse.
Najgori u prve redove
Ideju da fašistički poraz nije naša pobjeda moramo s gnušanjem odbaciti ne samo zbog sjećanja na antifašističke pretke, na njihovu časnu žrtvu i herojsku pobjedu nad najvećim zlom koje je ikad zadesilo svijet, nego i zbog naših potomaka. Ako ta ideja uđe u njihove glave, kao što je ušla u ministrovu, onda je samo pitanje vremena i društvenih okolnosti kada će auschwitzi i jasenovci opet proraditi.
Stoga ove godine na najvažniji europski datum slavimo ne samo pobjedu nad fašizmom, nego i pobjedu nad svim hasanbegovićima ovog svijeta, svim revizionistima i mračnim mađioničarima koji iz šešira, umjesto bijelog zeca, izvlače crne vojske prošlosti.
Te su vojske već jednom poražene: od Trsta do Lenjingrada, od normandijskih plaža do ruskih stepa, najbolji Europljani tog doba – potpomognuti američkim saveznicima – izginuli su u milijunima da bismo mi današnji mogli živjeti slobodan život.
I zato svakog Europljanima danas mora boljeti kada vidi da širom kontinenta – ne samo u Hrvatskoj – jačaju ideje koje su prije 70 godina poražene. O tome se već masovno piše i snimaju filmovi širom Europe, a svakog Hrvata mora boljeti što u tim tekstovima i filmovima upravo današnja Hrvatska postaje naročito ozloglašeni primjer. Opet su najgori među nama dospjeli u prve redove.
Protiv fašizma našeg domaćeg valja nam ustati zbog patriotizma. Tko god iole voli ovaj komad zemlje što ga naslijedismo od Tuge, Buge, Muhla, Kosjenca, Klukasa, Lobela i Hrvata, taj ne može mirno gledati ovo antihrvatsko i anticivilizacijsko divljanje koje aktualna vlast već mjesecima dopušta, ako već i ne potiče.
2016-05-15 00:06:57
Kolumna Damira Pilića - Slobodna Dalmacija, 14.svibnja, 2016
Oni koji su pustili sumpornog zloduha iz boce sada misle da ga s par izjava mogu tamo vratiti, čime pokazuju da ne poznaju demonsku prirodu Zla. Još ćemo se mi ježeva nagutati dok ne postanemo normalno društvo
Zlo je ovog tjedna progovorilo i s oltara, u izravnom televizijskom prijenosu. Tiho i spokojno nedjeljno jutro uoči Dana pobjede nad fašizmom, kao stvoreno da se čovjek pripremi za taj veliki europski i civilizacijski datum, splitski je svećenik Luka Prcela iskoristio za javno veličanje pobijeđenog Zla, blasfemično se pritom pozivajući na Kristov nauk.
“Ne mogu oprostiti Kolindi jer je rekla da je NDH zločinačka”, poručio je taj svećenik pred TV kamerama, i potom se pozvao na Sirijca: “Ne mogu dopustiti da po nama itko pljuje, to nije Kristov nauk.”
Prcela je znao da ga gleda i sluša veliki dio Hrvatske. Otežavajuća okolnost je da su u tom trenutku, između deset i jedanaest sati ujutro, televizijski prijenos mogli gledati i mnoga djeca i maloljetnici, pa su Prceline demonske riječi mogle izazvati – i vjerojatno su i izazvale – nemjerljivu pedagošku i civilizacijsku štetu.
I ništa se ovom apologetu ustaštva nije dogodilo – njegovi pretpostavljeni su izjavili kako ne dijele Prcelin stav, ali da svaki svećenik, Bože moj, ima pravo slobodno iznositi svoje mišljenje.
Eh, da sam to znao ranije. Umjesto u novinare, gdje moram vagati svaku riječ i rečeničnu konstrukciju, kako ne bih dao povoda da me netko tuži za uvredu ili klevetu, ili, štajaznam, za najgrublje kršenje civilizacijskih vrijednosti i Ustava Republike Hrvatske, mogao sam lijepo otići u popove i trabunjati na televiziji što god hoću, slaviti fašiste i pljuvati po antifašistima, uzdizati Zlo i prezirati Dobro, pritom se još pozivati na Krista, a da mi se ništa pod milim Bogom ne dogodi.
Poniženi Split
Sad je kasno da se kajem, veli pjesma. A pravo da vam kažem, i ne kajem se. Ovako barem mogu notirati u kakvoj moralnoj zbrci i fašističko-antifašističkom kaosu šesnaeste godine trećeg milenija živi grad koji je, kad je trebalo, cijeli otišao u partizane, skupa s oba svoja nogometna kluba, postavši slavni bastion antifašizma ne samo u hrvatskim i jugoslavenskim, nego i u europskim okvirima. Da sam postao svećenik, ne bih mogao javno svjedočiti kakva poniženja taj časni grad danas trpi od štovatelja rasnih zakona, među kojima su očito i oni koji tobože propovijedaju Kristov nauk.
Jer nije Prcela bio jedini splitski svećenik koji se tog dana, užežin Dana pobjede, “proslavio” svojim nakaradnim tumačenjem povijesti. Samo nekoliko sati kasnije fra Nikola Mate Roščić je na večernjoj misi za mlade (!) u crkvi sv. Frane na Rivi hasanbegovićevski poručio da “mi Hrvati nemamo zašto slaviti Dan pobjede”, jer da je to za Hrvate “dan gubitka i tuge”.
I tako, dok svi europski narodi taj dan slave i svečano obilježavaju, naši duhovni oci pokušavaju uvjeriti naše mlade kako su jedino Hrvati izgubili Drugi svjetski rat. Da parafraziramo staru izreku: narod koji ima takve fratre mora se bojati za svoju omladinu i njenu budućnost.
Naravno, ni fra Roščiću se ništa nije dogodilo, nije od pretpostavljenih dobio niti drugarsku kritiku, a samokritiku ovdje ne treba ni očekivati.
Policajci i povjesničari
Ali zato se nešto dogodilo aktivistu Radničke fronte Jovanu Grkiniću, koji je naredne zore, u osvit Dana pobjede – par sati nakon Roščićevog anti-antifašističkog ispada i niti 20 sati nakon Prceline endehazijske žalopojke – na bedemu Cornaro u splitskoj gradskoj jezgri napisao grafit “SF – SN”, kao suvremenu sms-varijantu grafita “Smrt fašizmu – sloboda narodu” koji je u rujnu 1943. na tom istom mjestu dočekao njemačke okupatore.
Drugim riječima, Grkinić je napravio ono što je toga dana trebala napraviti gradska vlast, neovisno kojeg je političkog usmjerenja – na javnom mjestu je, na veliki europski datum, istaknuo simbol najsvjetlijih dana splitske, hrvatske i europske povijesti.
Međutim, kao što je poznato, za razliku od Prcele i Roščića, Grkinić je priveden u policiju, gdje su mu prisutni “povjesničari” u policijskim odorama tumačili kako je pogriješio datum, jer da je trebao obilježiti rođendan NDH 10. travnja, a ne Dan pobjede. Očito su i splitski policajci bili pod utjecajem nadahnute Prceline televizijske mise.
I tako smo u manje od 24 sata spoznali svu tragiku današnjeg Splita i Hrvatske, sav taj ogromni raskorak i bezdan između onoga što piše u Ustavu i onoga što se diktira s oltara i visoke politike, a potom prenosi na ulicu i u policijske stanice. Oni koji su pustili sumpornog zloduha iz boce sada misle da ga s par izjava mogu tamo vratiti, čime pokazuju da ne poznaju demonsku prirodu Zla. Još ćemo se mi ježeva nagutati dok ne postanemo normalno društvo.
2016-05-21 20:14:41
Kolumna Damira Pilića - Slobodna Dalmacija, 21. svibnja, 2016
Ovo što se događa u Francuskoj je ono zbog čega bi naše sindikalce trebalo poslati na studijsko putovanje u Pariz, a ako odbiju, hladnokrvno baciti u Seinu. Pardon: hladnokrvno baciti u Savu.
Živahno je u Parizu i diljem slobodarske Francuske. Stari majstori paralize, francuski radnici u sektoru transporta tradicionalno pokazuju da s njima nema zajebancije: šoferi kamiona blokiraju autoceste, a kolege iz drugih niša paraliziraju aerodrome, luke, kolodvore i metroe.
To je snaga sedam ujedinjenih sindikata, koji su se okupili u frontu protiv novog Zakona o radu. To je ono zbog čega bi naše sindikalce trebalo poslati na studijsko putovanje u Francusku, a ako odbiju, hladnokrvno baciti u Seinu. Pardon: hladnokrvno baciti u Savu.
Ovaj protestni pokret stječe i svoju teorijsku dimenziju, koju su prije dva mjeseca pokrenuli pariški studenti sociologije: otada se na Trgu Republike u Parizu svake noći odvijaju plenumi na kojima prekarna klasa našeg doba zaziva i razrađuje demokraciju. U Grenobleu, Lyonu, Toulouseu i Nici niknule su čak i ustavotvorne komisije građana, kao male Pariške komune današnjice, koje bi htjele definirati drukčiju budućnost od neoliberalne. Kao i ranije u povijesti Francuske, radnički i studentski bunt stapaju se u točki nemirenja sa svijetom rastuće nejednakosti.
Borbena tradicija i inače odlikuje zemlju koja je porodila Deklaraciju o pravima čovjeka i građanina. Da je francuski predsjednik Hollande ovako, poput Karamarka, raskrinkan kao suprug konzultantice lobista strane kompanije koja protiv Francuske vodi arbitražni postupak, bogami bi pred gnjevnim građanima Pariza lijepo morao trkom bježati sve do Elizejskih poljana, gdje bi ga agenti tajne službe u zadnji čas ukrcali na vojni avion za Francusku Gvajanu ili neki drugi prekomorski departman Pete Republike, gdje bi ostao nekih 20-30 godina, dok se stvari malo ne slegnu. Ali ovo nije Francuska i Karamarko može biti miran.
Magična riječ 'reforme’
Aktualni francuski “Pokret otpora” ima i svoje nasilno krilo, koje prate molotovljevi kokteli, vodeni topovi i miris policijskog suzavca, pa je predsjednik Hollande objavio kako je u višetjednim prosvjedima dosad ozlijeđeno oko 350 policajaca, što ga je potaklo da najavi čvršću akciju protiv onih što izazivaju nerede, jer su, veli, “prosvjedi u redu, a razbijanje je kriminal”.
Ako ćemo demokratski prihvatiti ovu Hollandeovu mantru, onda oni koji izazivaju nerede imaju pravo na rečenicu koja objašnjava razlog svih mnogobrojnih klasnih protesta u Europi zadnjih godina: “Profit je u redu, ali razbijanje socijalne države je zločin protiv čovječnosti.”
Jer o tome se radi u novom francuskom Zakonu o radu, koji čak nije ni donesen glasanjem u parlamentu, nego dekretom navodno socijalističke vlade. Njegova je suština dobro poznati neoliberalni aksiom: gospodarstvo će nam procvjetati ako poslodavcima olakšamo otpuštanje radnika. Tim aksiomom se trajna egzistencijalna i psihološka nesigurnost čitavih slojeva i generacija želi službeno utvrditi kao normalno stanje.
To deklasiranje radnika u principu je i sav sadržaj onoga što se suvremenoj europskoj prekarnoj klasi uvaljuje kroz vrijednosno neutralnu riječ “reforme”, pa je za tom magičnom riječi posegnuo i navodni socijalist Hollande: “Radije ću ostati upamćen kao predsjednik koji je proveo reforme nego kao lider koji nije napravio ništa.”
Sociopatsko društvo
Čini se da imamo ozbiljan reformski problem. Taj problem leži u empirijskom faktu da svaka reforma obavezno ide u proturadničkom smjeru i niti u jednom drugom smjeru. Čak i vojne rakete mogu za vrijeme leta mijenjati smjer, ali reforme radnog zakonodavstva, eto, ne mogu. Stoga se opravdano zapitati: jesu li kapitalistički genijalci uopće u stanju smisliti ikakvu ideju koja ne bi bila više ili manje vulgarna redukcija radničkih prava? Za takve reforme ne treba nikakva škola, niti vještina: dovoljno je tvrdo srce i manjak empatije. Dovoljno je biti sociopat.
To i jest dubinska osnova neoliberalne ideologije, izražena u slavnoj rečenici Margaret Thatcher: “Ne postoji nešto takvo kao društvo.” Krokodili se uopće ne skrivaju, nego otvoreno ističu sociopatsku osnovu sistema, zbog koje se društvo prirodno raspada. Slika je više-manje ista u cijeloj Europi, a razlika je tek u stupnju otpora prekarijata.
Taj stupanj u Francuskoj je visok, toliko da su ovog tjedna u Parizu zapaljeni i prvi policijski automobili. I to, da stvar bude bizarnija, za vrijeme prosvjeda policajaca koji su se žalili na brutalnost antivladinih prosvjednika, dok su se ovi, pak, žalili na brutalnost policije, uz parole “Policija svugdje, pravda nigdje”.
Fotografije i videosnimci potvrđuju da su obje strane u pravu. Ali, osim slutnje da će prosvjedi širom Europe biti sve radikalniji, pogled iz gornjeg rakursa ukazuje da su i policijska i prosvjednička brutalnost samo refleksne posljedice one temeljne brutalnosti koja leži u sociopatskoj osnovi neoliberalnog sistema, a koja se sada u Francuskoj ispoljila u novom Zakonu o radu. Ta brutalnost je čak i noćne ptice Pariza nagnala da, umjesto boemštine, biraju akciju.
2016-05-23 17:39:13
Mason tvrdi da bi informatička tehnologija mogla dokusuriti sistem kakvog poznajemo, ne zato što bi IT-stručnjaci masovno bili marksisti, nego zato što ta tehnologija stvara novi tip ekonomskih odnosa koji više nije kompatibilan s neoliberalnim kapitalizmom
“Milijuni ljudi počinju shvaćati da su im prodali san koji nikad neće moći živjeti.”
Paul Mason
Kapitalistički konj trči svoju zadnju trku, a glave će mu doći džokej koji je upravo njegovo čedo – informatička tehnologija. To bi bio sukus knjige britanskog ekonomskog pisca i novinara Paula Masona “Postkapitalizam: Vodič za našu budućnost”, koja je lani izašla u Britaniji, a nedavno ju je, u prijevodu Tamare Kunić, u Hrvatskoj objavio zagrebački izdavač Fokus komunikacije.
Ovu briljantnu studiju o 250 godina kapitalizma – ako za nultu točku tog sistema, kao što autor sugerira, uzmemo pokretanje prve tvornice pamuka u engleskom gradu Cromfordu 1771. godine – mnogi uspoređuju s megahitom francuskog ekonomista Thomasa Pikettyja “Kapital u 21. stoljeću”, no Mason ide i korak dalje od Pikettyja: sveobuhvatna analiza kapitalizma Masonu je samo polazišna točka za ključna poglavlja knjige, u kojima opisuje kako bi moglo izgledati postkapitalističko društvo.
U uvodu Mason komentira prošlogodišnje bolno iskustvo grčke SYRIZA-e i konstatira kako će svaku vladu koja se opire rezovima “odmah poraziti svjetske institucije koje štite onih jedan posto bogatih”. On tvrdi da su europski moćnici namjerno razorili Grčku, “kako bi naglasili središnju poruku neoliberalizma da nema alternative: da sve ceste koje odvode od kapitalizma završavaju kao nesreća koja je zadesila Sovjetski Savez i da je revolt prema kapitalizmu revolt prema prirodnom i bezvremenskom tijeku stvari”.
Teorija dugih valova
Odmah da kažemo, ako dosad nije jasno: Mason je uvjereni ljevičar, čak na jednom mjestu za sebe poluironično veli da je “pretjerano opsjednut marksizmom”, ali njegova knjiga pršti od žestoke kritike ljevice. Ne samo da prezire staljinizam, nego se njegova kritika proteže kroz cijelu povijesnu ljevicu, od očeva znanstvenog socijalizma Marxa i Engelsa do današnjih kineskih komunista (kojima ne oprašta manjak demokracije). Srž te kritike odnosi se na ljevičarsko nerazumijevanje vitalnosti kapitalizma i njegove fantastične sposobnosti da se prilagodi svim ekonomskim i društvenim promjenama u svijetu kroz stoljeća.
Štoviše, kad govori o postkapitalističkom projektu, Mason tvrdi da on “neće biti vlasništvo ljevice, nego je mnogo širi pokret za koji ćemo vjerojatno trebati nove nazive”. Dodaje kako je moguća i anarhistička i etatistička verzija postkapitalizma, ovisno smatrate li države korisnima ili ne. “Vjerojatno postoji čak i konzervativna inačica postkapitalizma”, piše Mason, “i sretno joj bilo.”
U povijesnoj analizi kapitalizma Mason polazi od ekonomske teorije sovjetskog mislioca Nikolaja Dimitrijevića Kondratijeva (stradao 1938. u Staljinovim čistkama), koji je dokazivao da se kapitalizam razvija u pravilnim ciklusima ili “dugim valovima” koji traju 50-60 godina, pri čemu svaki ciklus ima jasnu razvojnu strukturu: ona počinje pojavom novih tehnologija (parni stroj, željeznica i telegraf, tvornička traka, tranzistori, kompjutor) koje podižu konjukturu i nakon nekih 25 godina dovode do vrhunca, poslije čega počinje depresija s učestalim recesijama, čiji završetak označava start novog ciklusa. U fazi uzleta kapital ide proizvodnoj industriji, a u fazama pada gomila se u financijskom sustavu.
Mason dokazuje da se upravo nalazimo na početku petog ciklusa kapitalizma, koji je započeo na razvalinama svjetske ekonomske krize iz 2008. godine. Taj peti ciklus potaknut je informatičkom tehnologijom, dakle revolucijom koju je pokrenuo sâm kapitalizam, ali Mason tvrdi da bi upravo ta revolucija mogla dokusuriti kapitalizam kakvog poznajemo. I to ne zato što bi IT-stručnjaci masovno bili marksisti ili socijalisti, nego zato što informatička tehnologija stvara novi tip ekonomskih odnosa koji više nije kompatibilan s postavkama neoliberalnog kapitalizma.
Ekonomija dijeljenja
Konkretno, umjesto čvrste hijerarhije i vertikalnog ustroja koji krase svijet korporativnog kapitalizma, informatička tehnologija donijela je pojmove “mreže” i horizontalnog povezivanja, što se zahvaljujući uplivu tehnologije u razna područja ljudskog života širi i izvan sfere ekonomije. Mason to ilustrira promjenom karaktera antisistemskih protesta i pokreta: u zadnjih pet godina svjedoci smo da se ti protesti, od Arapskog proljeća do pokreta Occupy, organiziraju “horizontalno”, suradnjom “umreženih pojedinaca”, a ne nekakvom naredbom iz vrha pobunjeničkog stožera ili depešom Centralnog komiteta Komunističke partije.
I dok je u starim distopijama, poput Kubrickova filma “2001.: Odiseja u svemiru”, tehnologija bila ta koja se na kraju pobuni (legendarni kompjutor Hal), Mason uočava da suvremena tehnološka realnost pruža suprotnu mogućnost: “U stvarnosti, mreža je omogućila ljudima da se pobune.”
Stvari koje bi mogle dovesti do golemih globalnih promjena počinju ekonomijom. “Gotovo neprimjetno, u nišama i zakutcima tržišnog sistema pojedina područja ekonomskog života počinju se kretati u različitim smjerovima”, piše Mason, te nastavlja: “Profilirale su se paralelne valute, vremenske banke, kooperative i prostori nastali u suradnji masa, a da su ih ekonomisti jedva primijetili, i to u nemalom broju slučajeva upravo kao izravan rezultat sloma starih struktura nakon krize 2008.”
Mason tu apostrofira spontani rast udružene proizvodnje: pojavljuju se dobra, usluge i organizacije koje više ne odgovaraju onome što diktira tržište i menadžerska hijerahija. Umjesto tržišne ekonomije, sviće “ekonomija dijeljenja”. Kao primjer uzima trenutno najveći sustav informacija na svijetu, Wikipediju, koju besplatno održavaju tisuće volontera, “uzimajući oglašivačkoj industriji u prosjeku tri milijarde dolara godišnjeg prihoda”.
Mason zapaža: “U određenom trenutku u povijesti, kada je postalo moguće proizvoditi stvari bez tržišta ili tvrtke, značajan broj ljudi počeo je raditi upravo to.” Prema njemu, informacijskom tehnologijom veliki dio projekta socijalističkih utopista postaje moguć: od kooperacija i komuna do nesputanog ponašanja koje će redefinirati ljudske slobode.
Beskonačni Beatlesi
U tom kontekstu postaju upitni klasični pojmovi “tržišta”, “plaće”, “profita” i “privatnog vlasništva”. U dosadašnjem kapitalizmu cijenu robe određivao je zakon ponude i potražnje, ali taj zakon nema nikakvog utjecaja na skidanje pjesama s interneta. Kako piše Mason: “Količina pjesme ‘Love me Do’ Beatlesa na iTunesu beskonačna je i, za razliku od fizičkih snimaka, cijena joj se ne mijenja onako kako se mijenja potražnja. Cijenu diktira Appleovo legalno pravo da je naplati 99 penija.”
Informacijski proizvod je potpuno drukčiji od svake dosad proizvedene robe i zato se ekonomija temeljena na informacijskim proizvodima ponaša drukčije od one koja se temelji na proizvodnji stvari i pružanju usluga. Dosad je nestašica robe povećavala njenu cijenu, ali informacijski kapitalizam raspolaže tolikim obiljem proizvoda (informacija) da cijena tendira nuli, a time i dobit. Princip nestašice zamijenjen je principom obilja. Kapitalizam se slama jer ne može opstati uz znanje koje se dijeli.
Mason nije prvi autor koji govori o postkapitalizmu. Prva knjiga s takvim naslovom (“Postkapitalističko društvo”) objavljena je još 1993. godine, a autor joj nije nikakav radikalni ljevičar, nego, dapače, američki guru korporativnog menadžmenta Peter Drucker. Dok mainstream ekonomisti i danas drže da informacijska tehnologija idealno naliježe uz neoliberalizam, kao nadogradnja kapitalizma, Drucker je prvi koji je informacijski kapitalizam promotrio kao prijelaz prema nečemu drugom, na užas ortodoksne desnice.
U spomenutoj knjizi Drucker je postavio isto pitanje kojim je 150 godina ranije sebi glavu razbijao Karl Marx: kakav je društveni arhetip postkapitalizma? Ako je feudalno društvo utjelovio srednjovjekovni vitez, a kapitalizam predstavlja buržoazija, tko je u toj povijesnoj shemi nositelj postkapitalističkih društvenih odnosa?
Na ovom mjestu Drucker šokira ortodoksnu ljevicu: to nije Marxov i Lenjinov proletarijat, nego “općeobrazovana osoba”. Takvu osobu Drucker je zamislio kao spoj menadžerske i intelektualne klase zapadnog društva, koji bi kombinirao menadžerske sposobnosti primjene znanja sa sposobnošću intelektualca da razumije ključne koncepte znanja i njegove implikacije. Taj “novi čovjek” ne bi bio replika renesansnog čovjeka, već njegova suprotnost: on ne bi bio stručnjak za razne stvari, nego bi bio u stanju specijalističko znanje iz nekog uskog područja primijeniti generalno.
Tehno-buržoazija
Mason tvrdi da se u međuvremenu takva grupa ljudi i pojavila, odnosno da je kapitalizam u zadnjih 20 godina proizveo novu društvenu snagu, koja će zapravo biti njegov grobar. Ta nova generacija je “tehno-buržoazija 21. stoljeća u majicama kratkih rukava, s informacijama pohranjenima na Cloudu i ultraliberalnim stavovima o seksualnosti, ekologiji i filantropiji”. Ili, još kraće: “ljudi s bijelom žicom” (jer gotovo svi hodaju s bijelim slušalicama u ušima, preko kojih slušaju glazbu skinutu s mreže).
Sociolozi tu skupinu nazivaju “umreženim individualcima”: oni su vični upijanju znanja s relativno otvorenog i globalnog sustava, te se ponašaju na umreženi način, od posla i potrošnje do odnosa i kulture, čvrsto vjerujući da informacija mora biti slobodna. Mason takav stav skicira ovako: “Kupit će drogu u nekom noćnom klubu, ali će i dalje smatrati nametom ako moraju platiti da bi skinuli glazbu s interneta.” Ili kupiti novine, recimo.
Ako ćemo narednih 50 godina živjeti taj peti dugi val kapitalizma, temeljen na informacijama, Mason zaključuje da onda već imamo novog muškarca i novu ženu kakve bismo prema teoriji dugog vala mogli očekivati. I duhovito primjećuje: “Problem je u tome što oni ne pokazuju nikakav interes za svrgavanjem starog kapitalizma i gotovo nikakav interes za politiku uopće.”
Ali nisu nezainteresirani za društvene promjene, ako se one odnose na njihov položaj u društvu. Iako ih politika ne zanima, Mason uočava njihov subverzivni potencijal: “Umreženi individualci su ti koji su kampirali na gradskim trgovima, blokirali bušotine plina, izvodili punk-rock na krovovima ruskih katedrala, podizali prkosne boce piva pred islamizmom u parku Gezi, doveli milijune ljudi na ulice Rija i Sao Paola, a sad su organizirali masovne štrajkove duž cijele južne Kine.”
Britanski pisac tvrdi da ti ljudi, koje smatra “poboljšanom radničkom klasom”, imaju različite i fluidne interese, ali im je zajedničko golemo nezadovoljstvo sustavom, jer “neoliberalizam im može ponuditi samo svijest stagnirajućeg rasta i državnu razinu bankrota: siromaštvo do smrti, ali s nadograđenom verzijom iPhonea svakih nekoliko godina”.
Projekt 'Nula’
Alternativa je postkapitalizam, kojeg Mason naziva Projekt “Nula” – jer su njegovi ciljevi energetski sustav s nula potrošnje ugljičnog dioksida, proizvodnja strojeva, proizvoda i usluga s nula marginalnih troškova te približavanje nužnog vremena rada što bliže nuli. Mason smatra da svaka svjetska vlada koja ozbiljno pristupa postkapitalizmu može odmah poslati jasan signal tako što će “ugasiti neoliberalni privatizacijski stroj”, a potom preoblikovati tržišta kako bi podržala održive, suradničke i socijalno pravedne ishode. “Ako date pristupačne cijene solarnih panela”, veli Mason, “ljudi će ih instalirati na svoje krovove.”
Neke od nužnih stavki za što bezbolniji prelazak u postkapitalizam su, prema Masonu, nacionalizacija središnjih banaka, unilateralni ili kontrolirani otpis državnih dugova (inače će 60 posto svjetskih država bankrotirati do 2050. godine, čime bi mogao nastati svemirski kaos), osnivanje vladinih ureda netržišne ekonomije, preoblikovanje poreznog sustava u smjeru nagrađivanja neprofitne i suradničke proizvodnje, slamanje monopola ili njihovo zamjenjivanje javnim vlasništvom, te preoblikovanje poslovnih pravila tvrtki kako bi se onemogućili nisko plaćeni poslovi.
Ukratko: neoliberalni poslovni model, smatra Mason, trebalo bi staviti izvan zakona na isti način kako se svojedobno izvan zakona stavilo ropstvo ili dječji rad. “Najneposredniji cilj je spasiti globalizaciju ubijajući neoliberalizam”, piše u knjizi.
Posebnu pažnju autor pridaje uvođenju bezuvjetnog temeljnog dohotka (BTD) za sve ljude, ne samo zato što studije pokazuju da će u narednih 10-20 godina oko 47 posto svih poslova nestati zbog automatizacije, nego i zato što bi uvođenje BTD-a bilo protuotrov za “usrane poslove”, odnosno za slabo plaćene uslužne poslove koje je kapitalizam stvorio u zadnjih 25 godina, a koji prema Masonu “ponižavaju radnika i vjerojatno ne bi trebali ni postojati”.
Postkapitalizam će vas osloboditi – tvrdi Mason u finalu knjige. Njegova studija sadrži pronicljive analize suvremenog društva i brojnih promjena koje informatička revolucija donosi svjetskoj ekonomiji, ali neki drže da su mu zaključci pretjerano hrabri. Zgodna je okolnost da bismo već do kraja naših života mogli znati je li to točno.
2016-05-23 17:40:32
olim izazove, uvijek nešto novo. To mi je motiv. Ako dobijem povjerenje građana, gledat ćete me u saborskim klupama. Svaki posao koji radim volim napraviti kako treba ili ga uopće ne radim.
Sandra Perković uoči parlamentarnih izbora
Vijest glasi: Sandra Perković ove se srijede konačno pojavila u Saboru. Naša proslavljena atletičarka, inače zastupnica Bandićeve stranke BM 365, prije četiri dana napokon se ukazala na Markovom trgu, čime su vladajući nakon tri tjedna “kreativne pauze” uspjeli skupiti kvorum i izglasati zakon o oduzimanju Ureda bivšem predsjedniku Hrvatske Stipi Mesiću.
Kao što je poznato, riječ je o velevažnom zakonu koji će stubokom promijeniti ekonomsku sliku i budućnost Hrvatske, te omogućiti da se ostvari obećanje predsjednice Kolinde Grabar Kitarović kako će Hrvatska uskoro biti najbogatija zemlja u galaksiji, ili što je već ono predsjednica obećala u neobuzdanom zanosu pobjedničke izborne noći. Ovim zakonom, kojeg je predložio Most, a ove srijede usvojila vladajuća koalicija, Hrvatska će uštedjeti nepojmljivih 600.000 kuna godišnje, što će potaknuti opće blagostanje građana Lijepe naše. A ništa od toga ne bi bilo da se ove srijede u Saboru napokon nije ukazala Sandra Perković.
Revni novinari koji prate rad naših narodnih zastupnika otkrili su da je ovotjedni Perkovićkin posjet Saboru bilo tek drugo njezino ukazanje na Markovom trgu. Prvi put je došla na konstituirajuću sjednicu, a drugi put sada. Ako je u međuvremenu i navratila koji put, nije se registrirala, pa se službeno računa kao da nije ni bila.
Velevažni zakoni
Valja reći da europska prvakinja i svjetska viceprvakinja u bacanju diska nije prvi slučaj istaknutog sportaša/sportašice koji je izabran u Hrvatski sabor, a da se potom u parlamentu uopće ne pojavljuje. U ranijim saborskim sazivima već smo imali slučajeve Mirka Filipovića (SDP) i Line Červara (HDZ), ali se njihov permanentni izostanak iz saborskih klupa nije primjećivao, niti je utjecao na politički život zemlje, jer u tim sazivima saborska većina nije bila tako “tanka” kao danas i nije ovisila o njihovim dolascima. Ovog puta, međutim, velevažni zakon o ukidanju Mesićeva ureda nije se mogao donijeti bez prisustva Sandre Perković.
U međuvremenu, mediji su se raspisali o bahatoj sportašici koja uzima saborske “đenge”, a ne pojavljuje se na poslu, nego, zamislite, putuje na sportska natjecanja širom svijeta: tako je tjedan prije ovoga, umjesto u Saboru, bezobraznica bila na mitingu Dijamantne lige u Šangaju. Brušenje forme za predstojeću Olimpijadu u Brazilu ova je neodgovorna zastupnica stavila ispred svojih zastupničkih obaveza, čime je bivšem predsjedniku omogućila da još koji tjedan zadrži svoj Ured, što su vizionari iz Mosta ispravno ocijenili kao glavnu kočnicu napretku Hrvatske. Zamislite samo, kad se tih krvavo osvojenih 600.000 Mesićevih kuna uloži u puste investicije, koja će to pjesma od domovine biti.
Pedantni novinari izračunali su i koliko je novca poreznih obveznika Sandra Perković zaradila u ovih pet zastupničkih mjeseci – oko 63.000 kuna. To znači da je za svoje nepojavljivanje u Saboru mjesečno dobivala oko 12.500 kuna, što znači da će godišnje inkasirati 150.000 kuna, a što opet znači da će za cijeli četverogodišnji saborski mandat (pod iracionalnom pretpostavkom da će ova vlast odraditi mandat do kraja) naša sportašica ukupno inkasirati ni više ni manje nego - 600.000 kuna.
Jalnuški diletanti
A ako neki “jalnuški diletant” pokuša ukazati da bi za Republiku Hrvatsku bilo mnogo bolje i korisnije da je tih 600.000 kuna investirala u Ured bivšeg predsjednika koji putuje po svijetu i Hrvatskoj otvara zanemarene gospodarske kanale, nego u saborsku zastupnicu koja putuje po svijetu i potiče vlastitu sportsku karijeru, onda takvom dripcu treba otvoreno reći da je dripac i jalnuški diletant: pa valjda Hrvatskoj više vrijedi Perkovićkina medalja nego energetski ili gospodarski ugovori s nekakvim Kazahstanima, Sirijama i drugim nevažnim zemljama koje normalan čovjek ne može niti pronaći na karti.
Uglavnom, posljednjih se tjedana od tih dripaca i jalnuških diletanata nadigla pusta kuka i motika na našu slavnu atletičarku, jer da svojim nedolascima u Sabor paralizira politički život zemlje, budući da vladajući bez nje ne mogu sastaviti kvorum, niti donositi velevažne zakone za boljitak i prosperitet Lijepe naše. Međutim, malo tko uočava da je Sandra Perković tim svojim, naizgled neodgovornim ponašanjem, zapravo pokazala visoku patriotsku svijest i brigu za najdublje interese Republike Hrvatske.
Jer, da se ne lažemo, ova vlast je u kratkom vremenskom roku uspjela dokazati da prethodna Milanovićeva vlada nije ono najgore što nam se može desiti. Dapače, kako tjedni i mjeseci odmiču, pokazuje se da ovaj katastrofalni eksperiment s Domoljubnom koalicijom i Mostom treba što prije okončati, ako želimo da od Hrvatske išta ostane. U tom smislu, sveti zadatak svakog domoljuba postaje opstrukcija rada ove vlasti, pa makar i u vidu onemogućavanja da se sastavi kvorum.
Zato kritičku žaoku prema saborskoj zastupnici Sandri Perković valja temeljito preformulirati: nije njezin patriotski krimen to što se tjednima i mjesecima nije pojavljivala u (ovakvom) Saboru, nego to što se ove srijede konačno pojavila.
Sandra, Sandra: što ti bî, zaboga?
2016-05-28 14:09:35
Kolumna Damira Pilića - Slobodna Dalmacija, 28.svibnja, 2016
Hasanbegović i Karamarko javno govore o pogubnim posljedicama postkomunizma, ne shvaćajući da je stvarnost perverzno obrnuta: pogubne posljedice postkomunizma su upravo njih dvojica
Reče ministar Hasanbegović da su kritike na njegov račun “posljedica postkomunizma u Hrvatskoj”. Reče i – ostade živ. Posljedice te postkomunističke izjave još nisu poznate.
Ministar je te riječi izgovorio u intervjuu za francuski Le Monde, nakon što je skupina europskih intelektualaca u časopisu Liberation zatražila njegovu ostavku zbog povijesnog revizionizma, simpatiziranja ustaškog režima i gaženja temeljnih europskih vrijednosti. Peticiju je potpisao i francuski filozof Alain Finkielkraut, stari HDZ-ov prijatelj i čovjek poznat po konzervativnim uvjerenjima i stavovima, što znači da Hasanbegović svojim ekstremističkim svjetonazorom zgražava i lijeve i desne mislioce.
Osim što je već sasvim bjelodano da nas Hasanbegović sramoti i izvan granica domovine, njegovo obranaško žigosanje komunizma – kako su neki analitičari već uočili - potvrđuje tezu slovenskog sociologa Rastka Močnika da se današnji fašizam najradije hrani retroaktivnom mistifikacijom komunizma. Taj trend u Hrvatskoj se niti ne kamuflira u nešto drugo; štoviše, uz fanfare ga je pokrenuo baš onaj koji je Hasanbegovića i postavio za ministra, dakle štovatelj mađarskog gulaša Tomislav Karamarko, kada je lani u Globusu obznanio svoj “Antikomunistički manifest”.
Dolje Voltaire, živio Bujanec!
Nekidan je u Splitu gostovao filozof Boris Buden, čovjek koji – za razliku od Karamarka i Hasanbegovića – znade ponešto o postkomunizmu. Na tu činjenicu upućuje njegova knjiga “Zona prelaska: O kraju postkomunizma”, izvorno objavljena na njemačkom jeziku pod naslovom “Zone des Übergangs: Vom Ende des Postkommunismus” (Suhrkamp, Frankfurt/Main, 2009.) i prevedena na više europskih jezika. Buden je u Splitu govorio upravo o tome da suvremeni fašizam i povijesni revizionizam počivaju na lažnoj tezi o jednakosti između komunizma i fašizma, čime se oba ova sistema nastoje utrpati u istu ladicu totalitarizma.
Istražujući korijene revizionizma, Buden otkriva da njegova nulta točka nije kritika Lenjina i boljševičke revolucije 1917. godine, nego da seže i dublje u prošlost kritikom ruske anticarističke inteligencije, te da ide čak i dalje, u 18. stoljeće, pa tako pojedini suvremeni američki revizionisti danas tobožnje korijene totalitarizma nalaze u prosvjetiteljstvu, optužujući Voltairea i Rousseaua za “boljševičku” ideju jednakosti ljudi, koja je navodno uzrok svakog totalitarizma.
Sad je jasno zbog čega nam se, kad vidimo sve što kulturna kontrarevolucija u zadnje vrijeme pokušava u Hrvatskoj, može učiniti kao da nam se zemlja nekom vremenskom pogreškom vratila u Srednji vijek. To nam se čini iz prostog razloga što u Srednjem vijeku zaista nije bilo prosvjetiteljstva. Zato vodeći HDZ-ovci i mogu kao “prosvjetitelja” i “enciklopedista” proglašavati notornog Bujanca: u takvom mentalnom sklopu razdoblje prosvjetiteljstva nije vezano uz europsko 18. stoljeće, kako se pogrešno navodi u enciklopedijama i udžbenicima, nego počinje 1991. i odvija se samo u Hrvatskoj.
Kreće ofenziva na stoike
Posve je jasno i zašto fašistima smeta ideja jednakosti ljudi. Ako je ta ideja općeprihvaćena, tada postaje moralno i logički nemoguće opravdati donošenje rasnih zakona, kao pravnog temelja svih nacifašističkih režima, od Trećeg Reicha do NDH. Zato valja napasti samu tu ideju, kao i sve njene nositelje u povijesti, od prosvjetitelja do komunista. Samo je pitanje vremena kada će ove revizionističke snage nasrnuti i na grčke stoike, kao prvu organiziranu skupinu mislilaca koji su, par stoljeća prije Krista, doveli u pitanje ideju robovlasništva.
Hasanbegović i Karamarko javno govore o pogubnim posljedicama postkomunizma, ne shvaćajući da je stvarnost perverzno obrnuta: pogubne posljedice postkomunizma su upravo njih dvojica. Naime, samo u postkomunističko vrijeme – lišeno obzira prema antifašizmu i drugim progresivnim društvenim vrijednostima – može biti moguće da Hasanbegović postane ministar bilo čega. A Karamarko je još i više od Hasanbegovića pravo dijete postkomunizma.
Jer, komunizam je na ovim prostorima njegovao kult bratstva i jedinstva između različitih naroda – kao jedini način da zacijele rane izazvane građanskim ratovima koji su pratili nacifašističku okupaciju zemlje u Drugom svjetskom ratu – što je predstavljalo svojevrsnu “ideju pomirenja” davno prije Tuđmana, na mnogo većem i širem uzorku. U komunizmu je bilo nezamislivo da se na visokoj političkoj dužnosti pojavi čovjek koji antagonizira narode – čim se pojavio prvi takav, Slobodan Milošević, zemlja se raspala – a kamoli čovjek koji antagonizira vlastiti narod, poput Karamarka. Takav tip moguć je samo u postkomunističkom vremenu.
2016-05-31 21:48:38
Intervju Damira Pilića s Borisom Budenom - Slobodna Dalmacija, 28. svibnja, 2016
Sad je priča dovršena, a to je konačna integracija Hrvatske u globalni kapitalizam. Zato Orešković ne mora znati hrvatski jezik. To je simbolički završetak jedne epohe: hrvatski jezik više nije potreban, osim u Crkvi. Po mom sudu, hrvatska priča je završena
Jedan od najbritkijih umova Balkana, zagrebački filozof i kulturni teoretičar Boris Buden već godinama živi u Berlinu, a trenutno radi kao gostujući predavač na Sveučilištu Bauhaus u Weimaru. Objavio je više knjiga i studija o postkomunizmu i drugim temama iz područja filozofije, politike, kulture i umjetnosti.
Prošlog tjedna Buden je boravio u Splitu, gdje je na poziv udruga Teserakt, queerANarchive i Cenzura Plus sudjelovao na tribini “Fašizacija Splita: U izazovima nove ideologizacije”, te održao predavanje na temu “Ustaška kultura danas”. To su i bile glavne teme našeg razgovora, pri čemu smo imali na umu staru novinarsku opasku: “Budena čitamo danas da bismo znali kako će nam biti sutra.”
- U Hrvatskoj već mjesecima traje sukob između onih koji tvrde da je na djelu fašizacija društva i onih koji to negiraju. Kako vi to vidite iz Berlina?
- Obje strane su u pravu. Ako govorimo o historijskom fašizmu, on uključuje fašističku Italiju, Hitlerovu nacističku Njemačku, ali i činjenicu da je 1940-ih godina pod vlašću i vodstvom Hitlera i Mussolinija gotovo cijela Europa formirala kvislinške režime koji su u većoj ili manjoj mjeri provodili fašističku politiku, u mjeri u kojoj se to tiče odnosa prema Židovima i rasnih zakona, odnosno podržavali Hitlerovu vojnu mašineriju na Istočnom frontu. Drugo je pitanje što je politički, kulturno i historijski preživjelo od toga, u kojim transformacijama se to danas javlja. Naravno, kad danas Hasanbegović dolazi u Jasenovac, on ne ide s nožem klati djecu, ali tvrditi da zbog toga nije fašist jest formalno točno, ali je jednako tako banalno. U Hrvatskoj postoji cijeli niz elemenata koje možemo smatrati fašističkima.
- Koji su to elementi?
- Pođimo od toga da je u Hrvatskoj provedeno etničko čišćenje. U Hrvatskoj su uništavane knjige – znamo da je skoro 14 posto knjižnog fonda u Hrvatskoj uništeno.
- Dakle, vi fašizaciju hrvatskog društva ne vidite samo u današnjem vremenu, nego još od početka postojanja tog društva?
- Apsolutno. Ja imam tezu da sama Tuđmanova ideologija ima elemente fašizma. Recimo, ta teza o pomirenju koja ukida u naciji sve razlike, sve konflikte, pogotovo klasne konflikte. Ta ideja da je nacija s onu stranu svih podjela – to je protofašistička ideja. I ono najvažnije: kao što je fašizam odigrao svoju povijesnu ulogu u stabilizaciji kapitalizma za vrijeme krize 1930-ih, tako se ni ova politička situacija ne može promatrati izvan konteksta postkomunističkoe transformacije društva, koja uključuje uvođenje Hrvatske u režim globalnog kapitalizma. Ja tvrdim da temeljni hrvatski ideološki motivacijski moment, kojim se legitimira hrvatska država, nije nikakav tisućljetni državni san, u smislu da su Hrvati tisuću godina sanjali da imaju državu.
- Zar nisu?
- Da, pa se Buga probudi i pita: “Tugo, što si sanjala?” A Buga veli: “Državu.” “Joj”, kaže Buga, “ja isto.” Ma dajte, to je smiješno, iako djeca te viceve uče u školi, ljudi vjeruju u to, i ti vicevi su u Ustavu. Ja tvrdim: Ustav Republike Hrvatske nije zasnovan ni na fašizmu ni na antifašizmu, nego na vicevima o narodu koji kroz tisuću godina traži svoju povijest.
- A koji je onda taj temeljni hrvatski ideološki moment?
- U prvom redu bih rekao: rasizam. Rasistički oblik nacionalne identifikacije. To nije samo nekakva mržnja prema Srbima i mržnja prema Balkanu, nego i shvaćanje Europe kao jednog superiornog civilizacijskog cilja i kulturnog kruga koji je po sebi nešto bolje od Afrike, Azije i svega drugoga. To shvaćanje baštini rasističku i fašističku ideju Europe, ujedinjene, arijevske Europe koja se bori protiv komunističkog totalitarizma, koji je azijatski oblik i način vladavine i tako dalje.
- Mislite li i vi da je komunizam azijatska tvorba?
- Istina je, naravno, suprotna: komunizam i marksizam su autentičan proizvod Europe i Zapada, sadržan ne samo u filozofiji i kritici političke ekonomije, nego i u činjenici klasne borbe unutar Europe. I to je sve projicirano negdje drugdje, u neki drugi identitet s kojim Europa tobože nema nikakve veze. Ta Europa, dakle, živi u nekoj zamišljenoj transklasnoj idili, a ovi koji zagovaraju klasne konflikte su primitivni Azijati koji pripadaju negdje drugdje. U našoj situaciji to nisu bili Azijati, ali se sjećamo kako se isticala, i još uvijek se ističe, ta pripadnost Srednjoj Europi i tom kulturnom krugu, dok su Srbi istovremeno označavani kao neki balkanski primitivci. Sjećamo se kako je ranih 90-ih postojala ta kovanica “srbokomunizam”, kao da je komunizam nešto srpsko, da pripada Srbima.
- Rekli ste nedavno da možete i danas zamisliti kako je Europa ujedinjuje na fašističkoj osnovi i oslobađa Breivika kao novovjekog Hitlera i vođu borbe za arijevsku Europu?
- Da. Europa nije nikakva konstanta. Dolazak izbjeglica je pokazao da rasizam u Europi postaje politička kategorija. On je uvijek bio prisutan, ali nije bio politička kategorija: sada će taj rasizam osvajati parlamente, zauzimati pozicije, ulaziti u interesne odnose s kapitalom i s drugim političkim pozicijama.
Danas je svakome jasno da je Europa u krizi. Ali ne zato što dolaze ti migranti, kao nekakav strani i nepripadajući višak koji prijeti da će potopiti taj europski brod, nego je riječ o široj i dubljoj krizi. Zar smo zaboravili grčku krizu? Ili krizu dugova, odnosno činjenicu koja sad izlazi na vidjelo, naime da Europa uopće nije demokratski konstituirana, da tu nema nikakve demokratske transparentnosti u donošenju odluka. Dakle, tu postoji cijeli niz problema, a najveći problem je odnos između još uvijek postojećih nacionalnih država i transnacionalne forme demokracije koja nije razjašnjena do kraja.
- Spomenuli ste srednjoeuropski identitet kao jedan od identiteta Hrvatske. U zadnje vrijeme baš u tim zemljama vladajuće desne političke opcije negiraju vrijednosti liberalne demokracije, nasrću na kulturu i medije, te promiču ksenofobiju. Možemo li reći da su Hrvati napokon došli na svoje?
- Ne bih rekao da Hrvati tamo pripadaju. Hrvati, za razliku od tih zemalja Srednje Europe, imaju tradiciju borbenog antifašističkog pokreta. Štoviše – pobjedničkog antifašističkog pokreta, partizanskog, koji je dobio rat protiv fašizma. To nijedna od tih zemalja nema.
- Ali ministar Hasanbegović javno kaže da je to floskula, a vi ste nedavno u intervjuu za portal lupiga.com izjavili da je u pravu?
- Apsolutno. On je u pravu, jer da to nije floskula, onda on ne bi bio ministar. Da to nije floskula, onda ne bi ovdje po Splitu bila ušata “U” na zidovima i svastike. Onda se stadionima ne bi orili ustaški pokliči “Za Dom spremni”. I onda Splitom ne bi vladao takav jadnik od gradonačelnika kao Baldasar.
- Jadnik?
- Ja sam već napisao da je on jadnik, i ostajem pri tome. To je bijeda socijaldemokracije, dokaz njene historijske dekadencije i kompletne ispražnjenosti tog političkog projekta koji nije u stanju artikulirati niti minimum svoje lijeve i antifašističke tradicije. Socijaldemokratski gradonačelnik koji kleči pred crnokošuljašima – to više nije kriza socijaldemokracije, nego njena parodija.
- U svojim tekstovima ne štedite ni Milanovića?
- Zašto bih štedio Milanovića? On je utjelovljenje te krize. To je taj zakašnjeli “blairizam”. Dakle, kad se “blairizam”, kao ideja nekakvog trećeg puta, historijski i ideološki potpuno ispuhao, on još uvijek živi u liku Zorana Milanovića, koji obećava otprilike što? Obećava neoliberalni kapitalizam, ali kao malo sporije.
- Je li Milanović izdao lijevu ideju u Hrvatskoj, ili je ta izdaja počinjena još i ranije, u vrijeme Račana?
- Već sam više puta rekao, u jednom zaoštrenom smislu, da za rat – koji se po mome sudu ne samo mogao, nego i morao izbjeći – jednako s hrvstake strane držim odgovornim Račana i Tuđmana. Možda Račana još i više, jer je to bio trenutak, devedesete i devedeset prve, kada su se oni trebali suprotstaviti onom najradikalnijem hrvatskom nacionalizmu i kada su one Srbe koji nisu išli s Miloševićem, kao i mnoge druge koji nisu podržavali hrvatsku radikalnu nacionalističku politiku, trebali okupiti u taj blok. Račan je trebao zaprijetiti Franji Tuđmanu da ga neće pratiti. Trebao je ići u sukob s hrvatskim nacionalizmom. Taj sukob se nikad nije dogodio.
- Valjda zbog straha da će ih proglasiti nacionalnim izdajnicima?
- Pa ionako su proglašeni izdajnicima, već punih 25 godina. Sad je još gore, sad su boljševici. Cijeli vic je u tome da se izbjegavanje konflikta ne isplati. Ista je priča i s odnosom prema hrvatskoj Katoličkoj crkvi. Zašto ta hrvatska socijaldemokracija nije ušla u politički sukob s hrvatskom Katoličkom crkvom? Ako ta institucija više uopće niti u jednom trenutku ne krije da je to politička institucija kojoj je Bog zadnja rupa na svirali, onda je kao takvu treba i tretirati - kao otvoreno političku instituciju. I onda treba ili ići s njom zajedno, kao što radi HDZ i profašistička desnica, ili je tjerati da se izjasni oko čega se oni zapravo okupljaju: oko nacionalizma, mržnje prema Srbima, privatizacije itd., ili zbog Boga? To nije više stvar sekularizacije. Treba artikulirati taj sukob i čovjek mora reći da neće više s njima, da ih neće pratiti. Da je sukob s Katoličkom crkvom otvoren prije 25 godina, danas ne bismo imali ove probleme.
- Izjavili ste svojedobno da Sveto Trojstvo za Katoličku crkvu u Hrvata predstavljaju seks, nekretnine i Ante Pavelić?
- Da. Seks u smislu opsesije kako to drugi ljudi rade, u smislu zavirivanja pod tuđe plahte. Ja sam ipak prevodio Freuda i njegov tekst, otprije više od sto godina, o seksualnom moralu. Crkva zastupa određeni seksualni moral. Tu postoji činjenica opsesije seksualnim životom hrvatskih građana: upotrebljavaju li kondome, rade li to prije braka ili ne…
- Znate da je jedan ovdašnji kardinal nedavno upozorio žene da ih predbračni seks čini “štracama”?
- Znam. Ljudi se zezaju s tim, ne shvaćajući da je to političko pitanje. To nije zezancija. To da ti netko propisuje što ćeš ti sa svojim tijelom činiti – to je političko pitanje. Tijelo je političko pitanje.
- A nekretnine?
- Pitanje nekretnina nije slučajno. Pojam “sekularizacija” dolazi izvorno ne od ideje “privatnosti”, nego od činjenice preuzimanja vlasništva nad crkvenim dobrima od strane države. Dakle, pitanje nekretnina i pitanje vlasništva je ključno pitanje. Ja uopće ne mislim da je povratak te nacionalizirane crkvene imovine nekakva transhistorijska pravda, da to tako treba biti i da to nema nikakve veze s političkim odnosima. Naprotiv, mislim da hrvatsko društvo nije trebalo pristati na povratak nacionalizirane crkvene imovine.
- Ostaje još Ante Pavelić. Koliko je on, po vama, bitan za identitet Katoličke crkve?
- Tu postavljam pitanje: zar je teško odreći se tog ustaškog nasljeđa? Ja mislim da nije, ali očito da postoji interes. Očito u hrvatskoj Katoličkoj crkvi postoje vrlo konkretna simpatija prema ustaštvu, uključujući i Antu Pavelića kao vođu ustaškog pokreta. I nije stvar samo u tome što vidimo konkretne popove kako slave Pavelića, nego je riječ o ustaškoj nostalgiji koja je očigledno prisutna u javnim artikulacijama predstavnika hrvatske Katoličke crkve.
Kako ocjenjujete navadu našeg državnog vrha da svaki put kad osude ustaštvo, u paketu osude i komunistički totalitarizam?
To je jedna lažna postpolitička, postideološka, postkonfliktna pozicija. Oni kao imaju pregled nad tom historijom u kojoj su lijeve i desne budale zagovarale pogrešne ideologije, ali je onda došao Karamarko – odnosno Tuđman – i shvatio da zapravo nema razlike. Svi znamo da je to lažna pozicija. Ne postoji uopće nikakav ekvivalent i nikakva jednakost između tih dvaju sistema. Svi znamo da se na stadionima ne ori “Smrt fašizmu – sloboda narodu”. Teza o jednakosti dvaju totalitarizama je klasična teza historijskog revizionizma.
- Je li ovo što Karamarko radi totalitarizam?
- Ljudi to doživljavaju kao totalitarizam, ali to nije to. Posrijedi je radikalna politizacija hrvatskog društva, što je zasluga Karamarka, koji odbacuje ideju pomirenja. To je antagonizacija, a ne ta postpolitička idila svih Hrvata koji se ujedinjuju oko jednog projekta. To je danas preuzeo taj srcedrapateljni, oreškovićevski, mostovski i grabarkitarevićevski diskurs: “Okrenimo se budućnosti, zaboravimo razlike i ostvarimo reforme!” Dakle: okrenimo se ekonomiji, pustimo ideologiju!
- Vi tvrdite da je upravo taj diskurs čista ideologija?
- Naravno. Jer ne postoji ekonomija izvan ideologije. Postoji ekonomija bogatih i ekonomija siromašnih. Okrenimo se čijoj ekonomiji? Okrenimo se reformama koje će koristiti kome? Ako je očigledno i dokazano da se i kod nas i u svijetu razlike između bogatih i siromašnih uslijed spomenutih reformi povećavaju, ne vidim razloga zašto bi se onda govorilo o zajedničkom interesu. Znate onu tezu liberala da plimni val diže sve, i velike brodove i male barke? Međutim, taj plimni val ovdje, kao što vidimo, diže samo velike brodove, a potapa sve male barke. Dakle, to je laž. I svaki govor o reformama za mene je paradigmatični ideološki govor. Znači, nama svima Hrvatima u interesu je da prodamo sve i privatiziramo sve, do zadnjega što je ostalo. A onaj koji se protivi je tko? Pa naravno – komunistički totalitarist, boljševik, nevjernik, onaj koji se ševi prije braka i tako dalje.
- Poznata je vaša teza o autodestruktivnom karakteru hrvatskog nacionalizma. Čak tvrdite da je hrvatski državotvorni projekt posve propao?
- Mislim da postoji i točka u kojoj je taj projekt propao, a on je propao u trenutku kad je postalo jasno da nije moguće održati tu razliku između tzv. liberalnog nacionalizma – nekakvog građanskog, neustaškog, finog i uljuđenog, koji nikoga ne mrzi i ne protjeruje, koji ne ide na etničko čišćenje i ne slavi fašizam, i koji je čak u stanju generirati neka kulturna dobra i kulturnu produkciju – od ovog fašističkog nacionalizma, koji je nasljeđe Ante Pavelića i ustaštva, te je zasnovan na etnorasističkom konceptu nacije. To naprosto nije uspjelo.
- Mislite na Ivu Sanadera i njegov neuspješni pokušaj da iz HDZ-a odstrani tvrdi nacionalizam i zamijeni ga tim građanskim?
- Ne, mislim na Vladu Gotovca, na naše liberale, također i na Vesnu Pusić, koja je početkom 90-ih pisala o liberalnom nacionalizmu kao o projektu za Hrvatsku. Međutim, nije uspjelo. Nikako se taj Ante Pavelić nije mogao odrezati i ostaviti u historiji, pa se to stalno vuče. I tako opet dolazimo do pitanja o dva totalitarizma: zašto su onda predstavnici ustaškog totalitarizma posvuda prisutni kao nekakvi heroji današnjice, a drugi su bačeni u ropotarnicu povijesti, drugima su svi spomenici uništeni? Cijeli taj kompleks antifašističke borbe, koji je bio dio svjetske antifašističke koalicije, sve je to bačeno u koš. Dakle, ne može se govoriti o distanci prema oba totalitarizma, ako se istovremeno identificiraš s jednim. Više ni najnaivniji čovjek ne guta takve priče.
- Dakle, hrvatska socijaldemokracija je izdala lijevu ideju, dok je hrvatski nacionalizam uništio hrvatsku državu. Što je ostalo?
- Svi znamo za onaj argument koji ide u prilog hrvatskom antifašizmu, a on glasi: da nije bilo hrvatskog antifašističkog pokreta, ne bi bilo Hrvatske. Tu svi zamišljaju Dražu Mihailovića i kralja Petra, koji bi vladali Jugoslavijom da nije bilo komunista. To je apsolutno točno, ali time ultimativna legitimacija antifašizma postaje nacionalistička. To znači da je antifašizam dobar samo onoliko koliko služi ideji hrvatske države i državnosti. A da slučajno nema veze s tom idejom hrvatske države, onda kao ne bi bilo nikakvog razloga da se taj antifašizam poštuje. To je problem, ta argumentacija naše socijaldemokracije i naših građanskih opcija ostaje u okviru nacionalističke logike.
To nas podsjeća na činjenicu da je ustaški pokret imao taj autodestruktivni moment. Naime, da nije bilo partizana, Hrvatska bi stvarno propala, ustaše bi uspjele uništiti tu Hrvatsku. I onda su došli komunisti i pokušavali sljedećih pedeset godina toj hrvatskoj naciji utisnuti nekakav socijalni sadržaj i izgraditi tu naciju, modernizirati je i smjestiti u svijet, da bude ravnopravna s drugima. To je bio jedan klasični modernistički projekt, koji je bio dramatičan, ali su i njegovi rezultati dramatični.
- Kako biste opisali te rezultate?
- Ti rezultati su svuda oko nas. Mi živimo u tim stanovima. Mi smo baštinili tu modernizaciju. Komunistički subjekt je bio u stanju pokrenuti taj projekt. Jugoslavenski komunistički pokret je bio ozbiljna ideologija koja je imala potrebu odrediti se i prema svijetu i prema povijesti. Međutim, kad se 1991. vraća hrvatski nacionalizam, onda se i to ustaštvo, taj samodestruktivni element, ponovo aktivira. Od Tuđmana do Karamarka, što oni rade? Oni dovršavaju Pavelićev nedovršeni projekt samouništenja hrvatske nacije.
- Koliko su blizu cilja?
- Po mom sudu, oni su već uspjeli u tome. Po mom sudu, ta nacija nema budućnosti. Mislim da Hrvatska nikad više neće biti suverena i samostalna država koja će odlučivati sama o sebi i biti “svoja na svome”, nikad više neće ovladati svojim prirodnim i naslijeđenim bogatstvima. Ona je uključena kao gubitnik u mehanizam globalnog kapitalizma, i njeni ljudi su isporučeni zakonitostima tog globalnog kapitalizma i njegova tržišta, logici njegove kulturne reprodukcije i uništenja tih tzv. malih kultura.
- Je li to dovršetak procesa tranzicije u Hrvatskoj? Na predavanju ste rekli da nije bitno zna li premijer Orešković hrvatski jezik, jer je njegov zadatak da dovrši hrvatsku tranziciju?
- Takav slučaj je zadnji put zabilježen u Srednjem vijeku, kad vladari nisu znali jezik svojih podanika. Orešković je ideolog – to je ona ideologija koja kaže: “Okrenimo se budućnosti i budimo zajedno!” Prije svega, glupo je reći da se moramo okrenuti budućnosti, jer Hrvatska nema budućnost. Kako ćete se okrenuti nečemu čega nema? Sada je priča dovršena, a to je konačna integracija Hrvatske u globalni kapitalizam. Zato Orešković ne mora znati hrvatski jezik. To je simbolički završetak jedne epohe: hrvatski jezik više nije potreban, osim u Crkvi. Po mom sudu, hrvatska priča je završena.
- Na predavanju ste govorili o jakim i slabim državama. Pretpostavljam da Hrvatsku uvrštavate u slabe?
- Hrvatska je jako moćna država, jer je uspjela uništiti sve – društvo, jezik, kulturu. Prema tome, moćna je. Ali vam ne može osigurati penziju. I neće. Umirat ćete kao muhe.
2016-06-05 08:39:41
Kolumna Damira Pili ća - Slobodna Dalmacija, 4. lipnja, 2016
Jasno da su ljudi poput Željke Markić sada u panici: s ovakvom reformom obrazovanja cijela bi se njihova projekcija Hrvatske mogla urušiti već u idućoj generaciji
Konačno se u Hrvatskoj dogodio prosvjed bez fašističkih slogana i bez jednoumnih zahtjeva za oduzimanjem tuđih prava. Ustavši protiv sirovog miješanja politike u reformu obrazovanja, građani Hrvatske u srijedu su napokon, pod egidom “Hrvatska može bolje”, priredili jedan progresivni happening, istovremeno u 13 hrvatskih gradova i više svjetskih metropola, s epicentrom na krcatom Trgu bana Jelačića u Zagrebu. Što bi rekla premijerova žena: “Svaki razuman čovjek trebao bi biti ovdje.”
Jedna stvar upala je u oči: žestoko nastojanje organizatora da prosvjed prikažu kao nepolitički, vjerojatno iz straha da ih se ne etiketira kao pijune opozicije. Taj strah je nepotreban: pa jasno da je prosvjed bio politički. Svaki građanin koji je u srijedu popodne izišao na trgove hrvatskih gradova učinio je time duboko političku gestu.
Naravno, ne u smislu dnevne ili stranačke politike, nego u smislu činjenice da obrazovanje predstavlja duboko političko pitanje. Karakter obrazovanja u nekoj zemlji ima snažne političke implikacije, koje se vrlo jasno odražavaju na društvenu stvarnost. Najbolji primjer je upravo – Hrvatska. Odnosno, “revolucionarna” promjena nastavnih sadržaja u Hrvatskoj koja se odvila početkom 90-ih, te njene političke i društvene posljedice.
U tadašnjem jurišu liberalne demokracije i kapitalizma na socijalistički kurikulum odmah su stradali marksizam, TIPSS (Teorija i praksa samoupravnog socijalizma) te ONO i DSZ (Općenarodna obrana i društvena samozaštita), koje je zamijenio vjeronauk. Umjesto znanstvenog socijalizma, dobili smo neznanstveni katehizam. Umjesto koncepta “naoružanog naroda”, zbog kojeg je i postojao predmet “ONO i DSZ”, dobili smo članstvo u NATO-u.
Zašto dogma?
Da se razumijemo: ukidanje ovog potonjeg predmeta i nije tako loša zamisao, jer se time uspjelo donekle demilitarizirati društvo, ali je plaćena (pre)visoka cijena: sada smo dio svjetske alijanse koja diljem planeta masovno ubija civile, a Europu huška na rat protiv Rusije.
Nadalje, umjesto ideje i prakse društvenog vlasništva, kako su nas do 1990. učili marksizam i TIPSS, dobili smo ideju i lopovsku praksu privatizacije, koju smo dopustili šutke, jer je novi kurikulum tako nalagao, odnosno više u njemu nije bilo protuideje koja bi to spriječila. Danas znamo da je ta ideja ekonomski upropastila i teško raslojila hrvatsko društvo, ali sada je kasno: društvo je već upropašteno i raslojeno.
Usput je, u tom kurikularnom jurišu s početka 90-ih, napravljena i nacionalistička revizija udžbenika povijesti, pa smo dobili generacije koje iz škole izlaze uvjereni da su partizani bili zločinci, a ustaše nekakvi “borci za hrvatsku slobodu”. Iza tih generacija ostao je trag svastika i ušatih “U” na mnogom hrvatskom zidu.
Prema tome, jasno je da karakter obrazovanja presudno određuje karakter društva. Nije svejedno hoće li naglasak kurikuluma biti na vjerskom ili na znanstvenom tumačenju svijeta: u prvom slučaju škole će isporučivati dogmatske mozgove, a u drugom će iz tih škola izlaziti ljudi s vječitim “zašto” na usnama. Jasno da će to utjecati i na buduću popularnost konzervativnih, odnosno progresivnih političkih partija.
Stari gad Murakami
Iz svega ovoga jasno je i kome smeta ovakva reforma obrazovanja, i čija bi aktualna (kontra)revolucija, uz takvu reformu, postupno postajala predmet sprdnje sve većeg broja mladih ljudi. Zato je i razumljivo da su ljudi poput Željke Markić i udruge poput njezine “U ime obitelji” sada u panici: cijela bi se njihova projekcija Hrvatske mogla s ovom reformom urušiti već u idućoj generaciji.
Te su se snage na dan prosvjeda legitimirale službenim zahtjevom da se s popisa školske lektire izbaci cijeli niz reformom predloženih knjiga koje “mlade navlače na teme seksualnosti”. Prijateljica premijerove žene prognala bi iz škola ne samo dvije najprevođenije i najnagrađivanije hrvatske književnice, Dubravku UgrešićiSlavenku Drakulić, nego i neke od najvažnijih svjetskih pisaca, poput Marguerite Durasi Harukija Murakamija, i to zato što je gospođa metodom trganja iz konteksta pronašla u njihovim djelima rečenice koje opisuju razne oblike seksualnosti.
To znači da bi ova žena, kao i ideologija koja stoji iza nje, zabranila mladima Joycea zbog “Uliksa”, Nabokova zbog “Lolite”, nobelovca Llosu zbog homoseksualnih pasaža iz “Katedrale”, a ponajvećeg afroameričkog romanopisca Jamesa Baldwina zbog cjelokupnog opusa. Ovaj barbarski napad na klasike hrvatske i svjetske književnosti svjedoči dubinu zla te ideologije: pred tim srednjovjekovnim kurikulumom i nevjernik se mora prekrstiti od sablazni.
2016-06-11 14:02:47
Kolumna Damira Pilića, Slobodna Dalmacija, 11.lipnja, 2016
Šef HDZ-a u svojoj stranci polako postaje ono što je u očima javnosti već četiri godine – najomraženiji političar. Zlobnici to vide kao dokaz da HDZ izrazito kaska za ostatkom nacije
Pakao se otvorio pred Tomislavom Karamarkom. Pred samo dva tjedna, na Saboru HDZ-a, činilo se kako mu je podrška u stranci neupitna: u punoj dvorani Vatroslava Lisinskog tek je jedna stidljiva lasta, u vidu HDZ-ova europarlamentarca Andreja Plenkovića, diskretno nagovijestila proljetnu oluju. A onda su se domoljubni oblaci uskomešali, pa mjestimične naoblake sada već prijete otvorenim prolomom, a iz tog meteorološkog kaosa izranjaju i orlovi, koji zasad samo kruže oko plijena koji se još batrga.
Od Varaždina do HDZ-ovih dalmatinskih utvrda, od stranačkih europarlamentaraca do nekih biskupa, demokršćanska bratija sve jače iskazuje skepsu prema svom lideru. Ponegdje se ta skepsa izražava i slikovito, kao u slučaju jednog od veterana HDZ-a koji je u četvrtak, pred središnjicom stranke na Trgu žrtava fašizma u Zagrebu, ovjekovječen kamerom RTL-a, članskom iskaznicom HDZ-a ritualno obrisao stražnjicu i ostavio je pred vratima zgrade.
Polako, ali sigurno, šef HDZ-a i u očima vlastite stranke postaje ono što je u očima hrvatske javnosti već pune četiri godine, iz mjeseca u mjesec – najomraženiji političar. Zlobnici bi rekli kako je to dokaz da HDZ-ovci izrazito kaskaju za ostatkom nacije.
Karamarku je pakao, odmah nakon parlamentarnih izbora i formiranja Vlade, najavio šef opozicije Zoran Milanović. Međutim, ovo nije taj pakao. Ovo je posve privatni Karamarkov pakao, u koji se sâm strovalio brzom cestom za Budimpeštu, a kako se plameni jezičci i miris sumpora približavaju samoj stranci, demokršćani zbijaju redove da ih vrag ne odnese. Bizarno je da Milanović nije morao maknuti ni malim prstom da održi pakleno obećanje – sve je, u vlastitom aranžmanu, obavio šef HDZ-a.
Pijana dama na štiklama
Čak i da HDZ nekom preslagivačkom čarolijom izbjegne ili makar odgodi nove izbore, moralna i politička pozicija Tomislava Karamarka duboko je kompromitirana, a nova vlada neprestano bi plesala na rubu nestabilnosti, kao kakva pijana dama na štiklama, tako da su novi izbori, prije ili kasnije, ipak najvjerojatnije rješenje. Što bismo time dobili?
Na užas desnice, ali i dobrog dijela centra i ljevice, najvjerojatnije bismo dobili povratak Zorana Milanovića. Nije neka sreća, slažemo se. Štoviše, može se reći kako je riječ o prilično mizernom rješenju. Ali između prilično mizernog i katastrofalnog ipak postoji jasna razlika i čovjek se mora voditi načelom manje štete. Ne zato što je to načelo dobro, jer nije – dapače, u određenom smislu je ponižavajuće – nego zato što se drugi princip ne nazire.
Kako sada stvari stoje, na tim mogućim novim izborima HDZ i Most bi dobili manje glasova nego lani, a SDP i Živi zid više. Koja god se postizborna kombinacija sklopi, građanin Hrvatske neće imati velikog razloga za veselje. Pa ipak, ta fantomska buduća vlada mogla bi vrlo brzo, sa svega par poteza, znatno popraviti sadašnju situaciju u zemlji.
Ukratko: dovoljno je poništiti sve odluke koje su u proteklih nekoliko mjeseci donijeli sadašnja vlada i njezini ministri.
To neće biti neki veliki posao, jer od pustih najavljenih vladinih reformi u ovih smo par mjeseci vidjeli samo dvije: ukidanje Ureda predsjednika Mesića i ukidanje pečata.
Mrakovi prošlosti
Ovo za ukidanje pečata čak i nije toliko besmisleno, pa tu odluku ne treba ni dirati, za razliku od odluke o Mesiću: lako je izračunati da je cijeli godišnji trošak njegova Ureda značajno manji od gospodarske i političke koristi koju Hrvatska ima od njegovih putovanja i kontakata sa svjetskim državnicima. Dovoljno je samo spomenuti INA-ina naftna polja u Siriji i dobre odnose koje Mesić ima sa sirijskim predsjednikom Basharom al-Assadom, čime se ne može pohvaliti nijedan drugi hrvatski političar.
Nešto više posla čeka novog ministra ili ministricu kulture, jer tu treba poništiti više stvari: od ukidanja potpore za neprofitne medije i manjinska glasila do revizionističkog odnosa prema antifašizmu i suvremenoj hrvatskoj povijesti. Govoreći o ostalim resorima, valja poništiti diletantske smjene na Hrvatskoj televiziji (zbog kojih je gledanost HTV-ovog večernjeg Dnevnika pala na rekordno niske razine), kao i ukloniti natražnjački i cenzorski utjecaj politike na Jokićevu reformu školstva.
Ovo nisu neki revolucionarni potezi, ali je važno da se zaustavi ova nepodnošljiva kontrarevolucija koja nas pod krinkom patriotizma vodi u mrakove prošlosti. Neviđen prodor desnog ekstremizma u politički i društveni mainstream, koji Hrvatskoj nanosi veliku štetu i na domaćoj i na međunarodnoj sceni – a na koji Most uopće nije reagirao, iako se na početku balade predstavljao kao HDZ-ov korektiv – nužno je vratiti tamo gdje pripada u svakoj civiliziranoj zemlji: na marginu društva. I već će Hrvatska biti osjetno bolja zemlja.
2016-06-12 15:35:11
Ċlanak Damira Pilića - Slobodna Dalmacija, 11.lipnja, 2016
Kapitulacija SYRIZA-e i prihvaćanje mjera štednje nisu donijele oporavak grčkom društvu. Dapače, agonija se nastavila i produbila: vanjski dug je porastao za 40 milijardi eura, a zemlju potresaju štrajkovi i demonstracije
Bila je to noć u kojoj su ljevičari širom Europe vadili iz kućnih zaliha arhivske boce vina i šampanjca, da proslave početak velikih promjena. Bila je to noć u kojoj su kamere europskih televizija izravno prenosile delirij iz izbornog šatora SYRIZA-e u atenskoj ulici Panepistimiou, gdje su članovi i simpatizeri stranke razdragano plesali uz zvuke mitske antifašističke pjesme “Bella Ciao”, pola sata nakon što su objavljeni službeni rezultati izbora po kojima je SYRIZA preuzela vlast u Grčkoj. Bila je to noć 25. siječnja 2015. godine.
Optimizam se mogao rezati nožem: te noći činilo se da je svijet opet postao mlad i da Europa konačno dobiva šansu da organizirano ustane protiv neoliberalnog kapitalizma i njegovih rigoroznih mjera štednje koje već godinama uništavaju srednju klasu Europe i europsku socijalnu državu. Taj je ustanak trebao krenuti s juga Europe, s najbuntovnije europske obale – s Mediterana.
Trebalo se samo poklopiti da SYRIZA i njen mladi premijer Alexis Tsiprasu svom herojskom jurišu na europske institucije izdrže do prosinca i španjolskih izbora, kada bi dobili snažnog saveznika s Pirenejskog poluotoka, u vidu ljevičarskog Podemosa koji je tada vodio u španjolskim anketama i čiji je lider Pablo Iglesias skupa s Tsiprasom uzvikivao: “Prvo ćemo osvojiti Atenu, a onda Madrid.” Jedino je važno bilo da SYRIZA u borbi s krokodilima izdrži tih 11 mjeseci. Bilo je to prije godinu i pol dana.
Danas znamo ostatak priče. SYRIZA je izdržala samo šest mjeseci.
Povijesni poraz 2:4
Yanis Varoufakis, nekonvencionalni SYRIZA-in ministar financija, od prvog je dana zajahao svoj motor i u “ofenzivi šarma” krenuo obilaziti europske institucije, nastojeći olabaviti kreditnu omču u koje su Grčku dovele prethodne vlade lijevog i desnog centra. Šarmerska ofenziva Varoufakisu je podigla popularnost kod europskih žena, ali ne i kod europskih kreditora: njemački ministar financija Wolfang Schäuble nametnuo se kao brutalni libero koji je zaustavio sve pokušaje grčkog centarfora da se iole približi protivničkom golu.
A onda su krokodili krenuli u protunapad: krajem lipnja obustavili su Grčkoj dotok novca. Premijer Alexis Tsipras bio je prisiljen gledati strahovite prizore u kojima mu umirovljenici na ulicama plaču ispred praznih bankomata. Bio je to početak kraja: krokodili su znali da Tsipras nije krokodil i da ga ti prizori moraju slomiti. Tako je i bilo.
Ključni događaj zbio se u noći 5. srpnja, kad je grčki narod na očajničkom referendumu podržao Tsiprasa da nastavi neravnopravnu borbu, na način koji je Varoufakis predlagao od samog početka. Te naizgled pobjedničke noći sastao se uži, šesteročlani kabinet SYRIZA-e, kako bi odlučio što da uradi s tim neočekivanim narodnim prkosom i entuzijazmom. Te noći sve je izgubljeno: jezgra SYRIZA-e izglasala je kapitulaciju, Varoufakis je ostao u manjini. Tsipras je pokušao u sebi naći snagu za povijesni iskorak, ali nije uspio. Antička drama u užem kabinetu SYRIZA-e završila je ishodom 4:2.
Taj bi rezultat zapravo trebalo pisati 2:4, jer dogodio se poraz na domaćem terenu, poraz koji nije samo uništio grčke nade u pravednije društvo, nego je i direktno spriječio Podemos da u prosincu osvoji Španjolsku, čime je ofenziva europske ljevice zaustavljena, da bi štafetnu palicu revolucije na Starom kontinentu preuzela radikalna desnica iz više zemalja.
Bitka za penzije
Ne možemo znati što bi se dogodilo da je te noći Varoufakis pobijedio, ali znamo posljedice Varoufakisovog poraza. Prihvaćene mjere štednje nisu donijele oporavak grčkom društvu. Dapače, agonija se nastavila i produbila: Grčka danas izgleda još lošije nego prije godinu dana.
U siječnju 2015., kad je SYRIZA došla na vlast, vanjski dug zemlje iznosio je 324 milijarde eura. Danas iznosi 363 milijarde, ne računajući posljednji paket europske pomoći od 86 milijardi.
Depoziti u grčkim bankama u siječnju 2015. iznosili su 160 milijardi eura, a danas se ta svota procjenjuje na 130 milijardi. Stopa nezaposlenosti iznosi 24,5%, te je još uvijek najveća u Europskoj uniji. Nezaposlenost mladih i dalje je iznad 50 posto.
Kao rezultat tog beznađa, Grčku još od početka godine potresaju štrajkovi i prosvjedi, koji nerijetko postaju nasilni. Sezona gnjeva je otvorena nakon što je Tsipras najavio plan smanjenja mirovina za 35 posto, na što su sindikati odgovorili generalnim štrajkom i demonstracijama u cijeloj zemlji. Grčka stvarnost je takva da su mirovine često jedini izvor prihoda u obitelji s tri generacije. Stoga borba za penzije predstavlja zadnju crtu obrane grčkog društva od potpunog raspada. A te su penzije od 2010. smanjivane već desetak puta, te su danas za oko 40 posto manje nego tada.
Ukratko, sve je isto kao lani, samo više nema nade.
2016-06-19 10:14:47
Kolumna Damira Pili ć a - Slobodna dalmacia, 18. lipnja, 2016
Konzervativnu Hrvatsku zapravo ne plaše lijeve vrijednosti, nego liberalne. Naša desnica misli da se boji komunizma, a ustvari se boji liberalnog svjetonazora
Jedan bauk kruži hrvatskom desnicom – bauk Zorana Milanovića. Sve sile konzervativne Hrvatske ujedinile su se u svetu hajku protiv ovog bauka: Hrvatska biskupska konferencija i Hrvatska demokratska zajednica, Tepeš i Bandić, žurnalistički radikali i nacionalisti iz konzervativnih udruga. Sve to preplašeno drhti, jauče, stenje, uzdiše, grca i istinski pati od same pomisli da bi se Milanović mogao vratiti na vlast.
Odjednom se u novoj fantomskoj vladi hipotetski pronalazi mjesta za one kojima je nedavno poručivano da, ako su ugroženi, idu tamo gdje neće biti ugroženi. Odjednom mladi junoša konzervativne kontrarevolucije, s ratnim rasporedom u vrhu Ministarstva kulture, više nije nezamjenjiv. Odjednom je i sâm Crni Marko spreman na ostavku. Ukratko: odjednom je sve moguće, samo da Crveni Zoki ne dođe u Banske dvore.
Čega se ovi dobri ljudi toliko boje?
Na prvi pogled, reklo bi se da ljudi ne vole lijevu ideologiju i da se plaše njenog povratka, pri čemu Milanovića vide kao simbola tog navodnog komunizma. Ako je ovo točno, posrijedi je veliki nesporazum, jer Milanović uopće nije ljevičar, a kamoli komunist. Ne samo što je sâm sebe više puta u javnosti okrstio liberalom, a nikad ljevičarom, nego se i u više navrata vrlo kritički, čak i posprdno izražavao o suvremenoj europskoj ljevici: o grčkoj SYRIZA-i je govorio s gađenjem, a ljevičarske antikapitalističke prosvjednike u Frankfurtu nazivao je “divljacima” i “huliganima”.
LGBT agenda
Štoviše, sva bizarnost percepcije Milanovića kao ljevičara vidjela se ovih dana, kad je u intervjuu na Televiziji N1 proglasio HDZ “tradicionalističkom strankom bez ideja”, dodavši s podsmijehom kako je HDZ “jedna stara socijalistička partija.” Dakle, socijalističku etiketu Milanović koristi kao uvredu, što je tipično za izrazito liberalni svjetonazor.
Pritom, da se razumijemo, Milanović ima potpuno pravo na svoj liberalni habitus. Ovdje tek primjećujemo paradoks da taj čovjek nije vođa liberalne nego socijaldemokratske partije, a još je paradoksalnije da ga se desnica boji kao ljevičara.
Ono što pritom možda zbunjuje konzervativni dio Hrvatske jest činjenica da ljevičari i liberali dijele određeni zajednički set vrijednosti, pogotovo kad su u pitanju ljudska prava i individualne slobode, što uključuje maksimalnu toleranciju na najrazličitije životne stilove građana i građanki - upravo ono čega se konzervativna desnica grozi.
Iz ovoga proizlazi da se naša desnica zapravo ne boji lijevih vrijednosti, nego onih liberalnih, što potvrđuju i javni iskazi koji s desnog dijela društvenog spektra, od Crkve do novinskih kolumnista, izbijaju u javnost: u svim tim iskazima, između ostaloga, zajednički je strah od “LGBT agende”, odnosno, jezikom pučkim, strah od toga da pederi ne postanu faktor u društvu. Ali puno prihvaćanje LGBT zajednice nije dio samo lijeve ideje, nego i liberalne. Desnica misli da se boji komunizma, a zapravo se boji liberalnog svjetonazora. To je strah onog Handkeovog golmana od jedanaesterca.
Gay u uppsalskoj katedrali
Kad smo već kod LGBT agende i Katoličke crkve, dopustite da ispričam zgodu što sam je nedavno doživio u Splitu, prilikom intervjua sa švedskim povjesničarem dr. Tomislavom Dulićem, direktorom Instituta Hugo Valentin Sveučilišta u Uppsali (koje postoji od 1477. i najstarije je u cijeloj Skandinaviji), koji je tih dana gostovao u Splitu na međunarodnoj znanstvenoj konferenciji o totalitarizmu. Bio je 4. lipnja, subota popodne, a sjedili smo na štekatu kavane Bellevue nedaleko Marmontove ulice: čovjeka je zanimalo otkud toliko policije oko nas, a ja sam mu objasnio da će za nekoliko sati Marmontovom ulicom proći vesela i šarena povorka Gay Pridea.
"Prije više godina u uppsalskoj katedrali, a tamo je glavna švedska biskupija, biskup je otvorio izložbu koja se zvala ‘Ecce Homo’, stao mi je pripovijedati čovjek, te pojasnio: “Znači, u katedrali je bila izložba Isusa u gay-situacijama.”
“Oh”, rekao sam ja, zamolivši ga da nastavi.
“Zamislite, to je došlo do znanja Vatikana i do velike polemike između Švedske Crkve i Vatikana. A mi smo protestanti, znate, uopće nismo u Katoličkoj crkvi. Razumijete: izložba se nije odnosila na to da se dezavuira Isus, nego je stvar bila u tome da se pokaže da je on volio svakog čovjeka”, zaključio je švedski povjesničar.
Kako da kažem: nitko ne traži da se naši biskupi odreknu časne vjere pradjedova i pređu u protestante, ali određeni dašak tog liberalnog svjetonazora našu Crkvu ne bi ubio, a puno bi pomogao da se podjele u društvu ublaže. Što se kaže: bilo bi lakše i vama s nama, i nama s vama.
Da zaključimo: nije problem što je Milanović liberal. Problem je što nije ljevičar.
2016-06-26 11:24:15
Kolumna Damira Pilića - Slobodna Dalmacija, 24,lipnja, 2016
Većina ultrasa u Hrvatskoj je domoljubno orijentirana. Poruka koju predsjednica šalje navijačima kao ‘orjunašima’ je promašena i sukladna narativu ‘apsolutnog gazde’ hrvatskog nogometa. To će samo doprinijeti daljnjim podjelama u hrvatskom društvu
Uzroke i korijene navijačkih nereda u Francuskoj pokušao nam je rasvijetliti istraživački tandem sa zagrebačkog Instituta Ivo Pilar, sociolozi dr. Benjamin Perasović i dr. Marko Mustapić, autori niza zapaženih znanstvenih članaka i radova o hrvatskom navijačkom pokretu, koji upravo pripremaju zajedničku knjigu o međuodnosima navijača, hrvatskog nogometa i hrvatskog društva.
- Je li ovo u Francuskoj bilo stvarno ili simboličko navijačko nasilje?
- Bacanje baklji i prekid utakmice smatramo simboličkim činom, a topovski udar, kao i tučnjava koja je uslijedila na tribini, spadaju u stvarno nasilje s mogućim tjelesnim ozljedama.
- U medijima je objavljen profil identificiranih izgrednika: stari od 26 do 36 godina, mahom iz Zagreba i Splita, većinom zaposleni i žive s roditeljima. Uklapa li se to u uobičajeni profil nogometnih izgrednika?
- Veliki broj ultrasa jest iz dva najveća grada, ali njih ima u svim sredinama. Međutim, riječ je o pogrešnoj simplifikaciji jer se radi većinom o mlađim dobnim skupinama od navedene i inače nije riječ baš isključivo o muškoj populaciji.
- Često se tvrdi da je huligansko nasilje bezrazložno ili da su im motivi neznatni u odnosu na razmjere nasilja. S druge strane, ima glasova da su u ovom slučaju izgrednici, boreći se protiv korupcije i kriminala u Nogometnom savezu, u glavi imali ideju općeg dobra? Može li se onda govoriti o klasičnom huliganstvu?
- Mi ne možemo znati točno što je bilo u glavama ljudi na stadionu, ali na osnovi vlastitog istraživanja i dugogodišnjeg poznavanja navijačke scene možemo ustvrditi kako je borba protiv HNS-a i mafije u nogometu općenito bila glavnim motivom pokušaja prekida utakmice. Dakle, nije riječ o klasičnom huliganstvu. Iako je u raspoloženje u javnosti, posredovano medijskom interpretacijom događaja, svelo skupinu koja je prekinula utakmicu na huligane, teroriste i slično, riječ je zapravo o jednoj od niza bitaka navijača i pojedinih aktera civilnog društva u višegodišnjem “ratu” s HNS-om, a na određeni način i s dijelom institucionalnog sustava koji godinama prelazi preko kriminala i korupcije u hrvatskom nogometu. Naprosto, dio navijača drži kako se legalnim metodama – primjerice, neprimjenjivanje Zakona o sportu - više ništa ne postiže.
- Kako komentirate atmosferu linča koja se stvorila u javnosti, a koja je uperena protiv ljudi koji su bacali baklje na teren. Naziva ih se teroristima i četnicima, prijeti im se…?
- To nije nimalo čudno uslijed moralne panike u medijima. Koncept “kruha i igara”, uz stvoreni simbolički red oko uspjeha reprezentacije kao “uspjeha svih nas”, rezultira s jedne strane iskrenim gnjevom svih onih kojima je uz skupi ili jeftini “kruh” ovo jedino pravo zadovoljstvo i prilika za veselje i domoljubni ponos. A s druge strane rezultira gnjevom privilegiranih društvenih skupina koji taj simbolički red stvaraju i koji od iskrenih domoljubnih i sportskih emocija mase ljudi izvlače svoju političku i ekonomsku korist.
- Predsjednica države izgrednike je nazvala “orjunašima”, dakle projugoslavenima. No, često se tvrdi da su naši ultrasi bliski ekstremnoj desnici, posve suprotno od Predsjedničine ocjene. Kakvo je političko opredjeljenje tih navijača? I kakvu poruku šalje Predsjednica s tim “orjunašima”?
- Prema recentnim znanstvenim istraživanjima, mladi u Hrvatskoj, u usporedbi s članicama EU, imaju najnižu stopu povjerenja u nacionalne i političke institucije. Mladi percipiraju političare korumpiranom elitom koja skrbi za osobno, a ne za opće dobro. Ne čudi stoga što su navijači još radikalniji po tom pitanju, te su ujedno u ogromnoj većini stranački neopredijeljeni. Većina pripadnika ultras pokreta u Hrvatskoj je domoljubno orijentirana. Ipak, deplasirano ih je uopće ideološki etiketirati. Poruka koju predsjednica šalje navijačima kao “orjunašima” je promašena i sukladna je narativu “apsolutnog gazde” hrvatskog nogometa i njegovih suradnika. To će nedvojbeno samo doprinijeti daljnjim podjelama u hrvatskom društvu.
2016-07-03 13:45:12
Kolumna Damira Pilića - Slobodna Dalmacija, 1. srpnja, 2016
Iako se naizgled radi o nepovezanim predmetima, svak tko prati situaciju u našem nogometu shvaća da istrage protiv Mamića u Švicarskoj i protiv huligana u Hrvatskoj čine nerazmrsivo uzročno-posljedično klupko
Sportska napetost traje: nakon što nam je reprezentacija tragično ispala s Europskog prvenstva u nogometu, ucviljeni građanin Lijepe naše može se prebaciti na praćenje Europskog prvenstva u pravosuđu. I može biti optimističan: dok je na nogometnom EURU Hrvatska između 24 momčadi neslavno zapela u osmini finala, na pravosudnom EURU aspiracije naše zemlje su mnogo veće. Stručnjaci čak tvrde da nam u najgorem slučaju ne gine srebrna medalja.
Razlog tom optimizmu je podatak da na pravosudnom EURU, koje je počelo u ponedjeljak, nastupaju (zasad) samo dvije zemlje: Hrvatska i Švicarska. U ponedjeljak su, naime, hrvatski i švicarski mediji gotovo istodobno objavili priopćenja svojih tužiteljstava o pravosudnim predmetima koji se odnose na uzroke i repove nereda koje su u Francuskoj priredili hrvatski tifosi.
Državna odvjetništva u Splitu i Šibeniku tog su dana na svojim internetskim stranicama obznanili hapšenja više navijača zbog izazivanja nereda i huliganskog ponašanja na stadionu Geoffroy Guichard u Saint-Étienneu, dok je javna tužiteljica švicarske regije Obwalden, gospođa Esther Omlin, iznijela švicarskim medijima da njeno tužiteljstvo preuzima dio istrage o (ne)legalnim financijskim transakcijama braće Mamić kod inozemnih transfera igrača Dinama. Švicarska tužiteljica je potvrdila da se istraga protiv Mamića vodi u tri tamošnja kantona - Zürichu, Ticinu i Ženevi - te da je posrijedi “vrlo opsežan i težak slučaj”.
Kapuljačama protiv odijela
Iako se naizgled radi o nepovezanim predmetima, svak tko iole prati situaciju u našem nogometu shvaća da ove dvije istrage čine nerazmrsivo uzročno-posljedično klupko, odnosno da huligana s kapuljačama na francuskoj tribini ne bi ni bilo da u svečanoj loži nema kršitelja zakona u odijelima. To ne može biti olakšavajuća okolnost ni opravdanje za huliganizam, ali je nužno znati cijelu priču da bi se razumjelo zašto je dio navijača bio spreman izbaciti Hrvatsku s EURA.
Interesantno je kako se pokazalo da švicarski novinari bolje razumiju kontekst huliganskih ispada hrvatskih navijača nego mnogi hrvatski novinari. Tako tog znamenitog ponedjeljka 27. lipnja, na dan otvaranja Europskog prvenstva u pravosuđu, švicarski list Neue Luzerner Zeitung u članku “Nogometni skandal: Tragovi vode u Švicarsku” izvještava svoje čitatelje o Mamićevom klanu i nudi im opsežni CV “vulgarnog vladara hrvatskog nogometa zbog kojeg bijesni navijači na Euru prekidaju utakmice bakljama”. Istog dana naši mediji prenose priopćenja odvjetništava u Splitu i Šibeniku o uhapšenim huliganima, ali u tim napisima Mamića baš i nema.
Ispada da hrvatski građanin, ako želi biti informiran o pozadini i kontekstu hrvatskog huliganizma u Francuskoj, mora čitati švicarske novine.
Ali nisu u pitanju samo mediji u Švicarskoj. Čitav niz europskih novina i portala, pa čak i američkih, izvijestio je svoju publiku o uzrocima francuskih nereda i motivima hrvatskih huligana, neizbježno se referirajući na Mamića, dok u Hrvatskoj dio medija potpuno ignorira kontekst događaja i piše o besmislenom i nemotiviranom nasilju; ako se ponegdje i spominju mogući motivi, nalazi ih se u namjeri osumnjičenih da nanesu materijalnu štetu Nogometnom savezu i ugledu Republike Hrvatske.
Pravda je okrugla
Ovdje se neizbježno nameću paralele s tehničkim ministrom kulture Zlatkom Hasanbegovićem. I u njegovim su djelovanju brojni europski i svjetski mediji relativno brzo prepoznali ekstremni nacionalizam (da ne upotrijebimo koju težu kvalifikaciju) te ministra smjestili u kontekst ozbiljnog narušavanja ugleda Republike Hrvatske, dok su istovremeno mnogi mediji u Hrvatskoj ignorirali ili pokušavali relativizirati taj kontekst.
No, kao što su peticije hrvatskih kulturnjaka protiv Hasanbegovića i njihov angažman na ukazivanju javnosti zbog čega je takav državni činovnik poguban za Hrvatsku napokon urodile plodom, pa su nakon negativnog međunarodnog publiciteta stigle i odgovarajuće političke packe iz Washingtona i drugih centara moći, tako će biti zanimljivo vidjeti hoće li i ovaj negativni međunarodni publicitet – koji su huligani svojim ponašanjem na stadionu Geoffroy Guichard nesumnjivo postigli – utjecati na rasplet koji bi bio u najdubljem interesu Republike Hrvatske.
Sportskim rječnikom kazano: valja vidjeti hoće li na aktualnom Europskom prvenstvu u pravosuđu Hrvatska, u konkurenciji uvijek neugodne Švicarske, osvojiti prvo ili drugo mjesto. Znate kako je: danas se svak bavi pravosuđem, a pravda je okrugla, pa je doista teško prognozirati konačan ishod. Ali valjda ćemo ostaviti srce na terenu. Pardon, u sudnici.
2016-07-10 03:06:07
Slobodna Dalmacija, 10.srpnja, 2016
Pokret ‘Životi crnaca su važni’ zasad se zadovoljava vođenjem kampanja i prosvjeda protiv nasilja nad crncima, ali ako se to nasilje ubrzo ne smanji, nitko ne jamči da Micah Johnson neće postati mučenički uzor novim generacijama gnjevnih Afroamerikanaca
Nakon masakra u Dallasu i pet ubijenih (bijelih) policajaca rasne tenzije su narasle do američkog neba, pa The New York Post na svojoj naslovnici konstatira: “Građanski rat”. A bivši zastupnik američkog Kongresa Joe Walsh otišao je i korak dalje, pa je - kao da provodi križarsku mobilizaciju “bijele Amerike” – na jednoj od društvenih mreža ostavio sljedeći post: “Ovo je sada rat. Čuvaj se Obama. Čuvajte se nasilnici iz pokreta ‘Životi crnaca su važni’. Prava Amerika dolazi po vas.”
To je reakcija. Da budemo precizniji u ovoj rasnoj nejednadžbi: to je bjelačka reakcija na crnačku reakciju nastalu povodom bjelačkog ubojstva crnog čovjeka, puta dva.
Jer, dva su Afroamerikanca prethodnih dana ubijena od policije – Alton Sterling u utorak u Louisiani, Philando Castile u srijedu u Minnesoti - i to je bio “okidač” za “krvavi četvrtak” u Dallasu, kada je Afroamerikanac Micah Xavier Johnson, ratni veteran iz Afganistana, poluautomatskom puškom ubio pet i ranio sedam američkih policajaca, prije nego ga je policija ubila eksplozijom robota bombe. Višestruki ubojica prethodno je policijskim pregovoračima rekao da je ljut zbog policijskih ubojstava crnaca i da želi “ubiti bijelce, prvenstveno bijele policajce”.
Tko god je u četvrtak na internetu vidio snimku policijskog ubojstva Philanda Castilea (koje je njegova djevojka sa suvozačkog sjedišta prenosila preko Facebooka praktično u realnom vremenu, dok je njena četverogodišnja kćer izbezumljeno vrištala na zadnjem sjedištu), a samo u noći sa srijede na četvrtak tu je snimku vidjelo tri milijuna ljudi, nije mogao biti pretjerano iznenađen kad je nekoliko sati kasnije na portalima vidio vijest o afroameričkoj osveti u Dallasu.
Glineni golubovi tamne kože
Ne radi se tu o relativiziranju ubojstva policajaca, nego o razumijevanju uzročno-posljedične veze između policijske brutalnosti prema Afroamerikancima i brutalne osvete za kojom je posegnuo jedan od Afroamerikanaca. Ruku na srce, bilo je samo pitanje vremena kada će iz afroameričke zajednice SAD-a stići ovakva vrsta reakcije na policijsko nasilje kojim su izloženi pripadnici te zajednice.
Brojni primjeri zadnjih godina svjedoče da na američkim ulicama od policijskih metaka Afroamerikanci ginu kao glineni golubovi, često bez ikakva povoda i opravdanja. Objavljene su statistike koje kazuju da američki građanin tamne kože ima devet puta veću šansu da bude ubijen od policije nego njegov bijeli parnjak. I guverner Minnesote Mark Dayton je u četvrtak – dan nakon ubojstva Philanda Castilea, a nekoliko sati prije pokolja u Dallasu – izjavio da je Castilo izgubio život “barem djelomično zbog boje kože”.
Čak je i generalni tajnik UN-a Ban Ki-moonzatražio “duboku i nepristranu istragu” o ubojstvima Castilea i Sterlinga, naglasivši da “ti incidenti još jednom ističu potrebu dubinskog rješavanja problema diskriminacije, koja uključuje i rasne nejednakosti u primjeni zakona”, dok je predsjednik SAD-a Barack Obama pozvao Ameriku da se nužno suoči s “pojavama rasnih predrasuda” u policijskim redovima. Poznati afroamerički aktivist i propovjednik Jesse Jacksonoptužio je, pak, Donalda Trumpai njegove pristaše da su “odgovorni za širenje straha koji je pridonio ovoj tragediji”.
Gnjev s dna piramide
Nakon što je objavljeno da je ubijeni ubojica policajaca djelovao sâm i nepovezan s bilo kojom radikalnom skupinom ili terorističkom organizacijom, američkim vlastima kao da je laknulo: očito su strahovale da je bijes Afroamerikanaca možda već porodio takvu skupinu ili organizaciju. Ali to ne znači da takva organizacija neće biti ustrojena već sutra ili prekosutra, ako se nešto bitno u američkom društvu ne promijeni.
Afroamerički bunt zbog policijske brutalnosti tako zasad ostaje kanaliziran u okviru protestnog pokreta “Životi crnaca su važni” (“Black Lives Matter”), koji je nastao 2013. kao reakcija na prekomjernu policijsku silu prema Afroamerikancima. Ovaj pokret zasad se zadovoljava time što vodi kampanje i prosvjede protiv nasilja nad crncima, ali ako se to nasilje ubrzo ne smanji, nitko ne može jamčiti da Micah Xavier Johnson neće postati mučenički idol i uzor novim generacijama gnjevnih Afroamerikanaca, koje će stvari postaviti na stari balkanski način, “do istrage vaše ili naše”.
I ne radi se tu samo o policijskom nasilju prema Afroamerikancima, nego i o njihovom općenito podređenom društvenom položaju i statusu u Sjedinjenim Državama, o što se može svojim očima uvjeriti svaki posjetitelj SAD-a, već i prema poslovima koje Afroamerikanci pretežno obavljaju. Čak i u najkozmopolitskijem američkom gradu, dakle New Yorku, ta rasno-socijalna podjela vidljiva je od aerodroma John. F. Kennedy do kapitalističkih ulica Manhattana: točno se vidi da su bijelci na vrhu, a Afroamerikanci na dnu socioekonomske piramide.
Kaže naš narod: “Krčag ide na vodu dok se ne razbije.” Ili tako nekako.
2016-07-17 15:24:43
Kolumna Damira Pilića - Slobodna Dalmacija, 14. srpnja, 2016
EURO u Francuskoj nije zauvijek ubio Nogomet, ali mu je polomio kičmu. Zato je leptir u Parizu sletio na Ronaldovo lice, noseći poruku iz viših sfera: ne plači, sine Cristiano, Nogomet je ionako mrtav
Vele, bit će to sportska fotografija godine: Cristiano Ronaldo sjedi na terenu u suzama, a leptir mu slijeće na kapak. Ronaldo plače jer ne zna da će sto minuta kasnije ipak postati prvak Europe, a leptiri su na stadion došli da označe Smrt Nogometa.
Službeno tumačenje leptirske najezde na pariško finale EURA ponešto je drukčije: organizatori su noć prije ostavili upaljena svjetla na stadionu, što je privuklo leptirske divizije. Ako je i točno, ovo ne objašnjava činjenicu da imamo pokojnika.
Određene bilješke o ovoj zakučastoj pojavi još je prije pedeset godina, u slavnom djelu “Sto godina samoće”, ostavio kolumbijski centarfor Gabriel García Márquez. Sto minuta Ronaldove samoće nije usporedivo sa sto godina samoće Marquezove, ali obje samoće povezuje upravo biblijska najezda leptira.
Kod Ronalda leptiri se pojavljuju u 24. minuti utakmice, kad nemoćan pada na travnjak, a kod Márqueza nastupaju na 233. stranici (BIGZ-ovo izdanje iz 1982.), kad na vrata aristokratske kuće kuca ljubavnik aristokratske unuke, čovjek po imenu Mauricio Babilonio, kojeg svuda prati oblak žutih leptira. Márquez ga opisuje kao mladića iz radničke klase, pohabanog odijela, melankoličnih očiju i sanjarskog pogleda, drsko sigurnog u sebe, odličnog plesača, punog grube muške senzualnosti.
Primjećujete li koliko taj opis odgovara opisu Nogometa, kakav je nekad bio, prije nego je na ovom EURU umro? Zbog tih osobina Mauricio Babilonio je zaveo aristokratsku unuku, a zbog istih osobina Nogomet je zaveo milijarde ljudi.
Trijumf defanzivnog uma
Mauricio Babilonio umire već na 238. stranici, jer je aristokratski um zaključio da čovjek iz radničke klase ne zadovoljava obiteljske ambicije, te naručuje njegovo ubojstvo: metak, doduše, nije ubio Babilonija, ali mu je polomio kičmu i zauvijek ga prikovao uz krevet. Jedini svjedok zločina bila su bića iz drugih sfera – žuti leptiri.
Pedeset godina kasnije leptiri iz Márquezova Maconda preletjeli su Atlantik i osvanuli u Parizu, da nadziru još jedno brutalno ubojstvo nečega što je izvorno poteklo iz radničke klase i bilo razigrano i maštovito. EURO 2016. nije, doduše, zauvijek ubio Nogomet, ali mu je polomio kičmu. Pobijedila je inženjerska verzija igre, oličena u strategu pobjedničkog Portugala, inženjeru elektrotehnike Fernandu Santosu, čiji tim je svjesno, po njegovim uputama, prezentirao Nogomet kao “trijumf defanzivnog uma”.
Usporedbe radi, vratimo se načas u vrijeme dok je Nogomet još bio živ. Recimo, u srpanj 1982., kad je magični Zicov i Falcãov Brazil u Španjolskoj igrao četvrtfinale Svjetskog prvenstva protiv Italije, a Brazilu je za polufinale bio dovoljan remi. I došla je 68. minuta, kad je Falcão izjednačio za 2:2, točno 22 minute prije kraja. Što bi u tom trenutku učinio novi bog europskog nogometa, inženjer Fernando Santos?
Nema sumnje da bi don Santos, kao i 99 posto današnjih trenera, “zatvorio” utakmicu i odlučio se za fanatičnu defanzivu: treći gol mu nije potreban, s 2:2 ulazi u polufinale.
Poražena magija
Ali trener Brazila te 1982. je nogometni filozof TelêSantana, a magičnu momčad na terenu kao kapetan predvodi doktor Sócrates, sin profesora filozofije i diplomirani liječnik koji je nakon karijere doktorirao filozofiju: ideja defanzive potpuno je strana i Santani i Sócratesu; te ideje naprosto nema u njihovim filozofskim konceptima. Stoga Brazil i nakon 68. minute juriša po treći gol, i naravno, u kontri treći gol daje Italija: magična momčad Brazila ide kući, a dekadentna Italija potom osvaja Mundijal.
Santana daje čuvenu izjavu: " Gorak je okus poraza, ali važno je da smo prezentirali najbolji nogomet." A doktor S ó crates će godinama kasnije reći: “Izgubili smo boreći se za ideale. To je kao i današnje društvo: izgubili smo čovječnost, ljude danas pokreće samo rezultat. Meni je uvijek važnija bila ljepota nego pobjeda.”
Tako su 1982. zborili filozofi Santana i Sócrates: iste godine Márquez za žute leptire Mauricija Babilonija dobiva Nobela. A što je 34 godine kasnije, kad su ga novinari u Francuskoj optužili za ružnoću portugalske igre, rekao inženjer Santos, fizički dvojnik kolumbijskog maga (dodajte mu brkove i imate pljunutog Márqueza)?
“Ni mene, ni moje igrače ne diraju komentari o ružnoći”, kazat će Santos. “Radije ću biti ružan i na EURU nego lijep, a sjediti doma.”
Očito se između 1982. i 2016. dogodio trenutak u kojem su inženjeri pregazili filozofe. Tada je počela agonija Nogometa i suvremenog svijeta bez ideala, jer je istodobno počeo i neoliberalni kapitalizam: reži troškove, otpuštaj ljude, smanjuj plaće – bitan je profit! U nogometnom prijevodu: reži kreaciju, otpuštaj napadače, smanjuj individualizam – bitan je rezultat!
Zato je leptir u Parizu sletio na Ronaldovo lice, noseći poruku iz viših sfera: ne plači, sine Cristiano, Nogomet je ionako mrtav.
2016-07-23 15:53:17
Kolumna Damira Pilića - Slobodna Dalmacija, 21. lipnja, 2016.
Gledajući kako Erdogan ubrzano prostire ćilim za meku verziju Islamske Države, naši fundamentalisti gorko žale što Hrvatsku nisu uspjeli pretvoriti u svoju verziju Katoličke Države
Kažu upućeni da Tomislav Karamarko ovih dana slabo jede i spava. Navodno ne izlazi iz kuće i nikome se ne javlja na telefon: ni Mađarima, ni Rusima, ni Vasi Brkiću. Samo sjedi u naslonjaču pred televizorom, u krilu mu laptop i puna zdjela kokica od prekjučer: bulji u teletekst, pregledava portale i čeka informativne emisije na televiziji. Zoru dočekuje budan i apatičan: ne čuje prve pijetlove, ne čuje konzultantičine korake u hodniku, ne čuje jutarnju graju svijeta. Čuje samo jednu riječ: Erdogan.
Gleda Karamarko što radi Erdogan, i ne može vjerovati. Tako blizu, misli u sebi: bio sam tako blizu, a tako daleko…
Zatvorio se, vele, potpuno u sebe: tek ponekad ga obiđu najbliži drugovi, tehnički ministar obrazovanja Predrag Šustari tehnički ministar kulture Zlatko Hasanbegović. Kad iziđu iz Karamarkovog stana, oba “tehničara” izgledaju potreseni i ne žele ni riječ zucnuti novinarskim ekipama koje dežuraju u dvorištu.
Valja razumjeti potresenost Karamarka i njegovih nekoć najbližih suradnika nad izvještajima koji stižu iz Turske, nakon što je tamošnji predsjednik Recep Tajjip Erdogan neuspjeli vojni udar iskoristio za provođenje spektakularne čistke turskog društva. Sve ono što su njih trojica planirali napraviti od Hrvatske je neslavno propalo, a sada još moraju gledati kako potpuno isti plan za Tursku – čak i s većim intenzitetom i razmjerima - u djelo sprovodi turski sultan u Istanbulu, a da mu nitko ništa ne može. Konzervativna kontrarevolucija u Hrvatskoj je pukla kao cvrčak, a u Turskoj doživljava zvjezdane trenutke. Recite pošteno: zar to nije da čovjek proplače od muke?
Zagreb kao Ankara
Evo, uzmimo našeg tehničkog ministra obrazovanja. Čovjek se polomio da ospori Darwinovu teoriju evolucije i opstruira neželjenu reformu školstva onog prokletog liberala i nekrsta Borisa Jokića, a blaženi Erdogan u jednom danu makne četiri sveučilišna rektora, smijeni 1500 sveučilišnih dekana, suspendira 20.000 nastavnika i zatvori više od 600 obrazovnih institucija. Gleda Šustar Erdogana i misli: eh, da je ovo Turska, pjevao bi meni Jokić pred kamerama, vezan lisicama, da je on organizator obrazovnog puča.
Ili uzmimo tehničkog ministra kulture. Čovjek se iz petnih žila mjesecima trsio da eliminira jugoboljševički ološ iz medija i javnog prostora, i sve što je uspio jest da smijeni par novinara, ukine nekoliko emisija i zaustavi dotok novca neprofitnim medijima. A sultan s Bospora u jednom danu privede i stavi pod istragu 370 zaposlenika državne radiotelevizije i zabrani rad više televizija i radiostanica, uključujući i 22 portala. Naš tehnički ministar sada mora tužakati pogane hrvatske novinare zbog kleveta i uvreda, a Erdoganova Turska još je od 2013. zemlja s najviše novinara u zatvoru. Gleda Hasanbegović Erdogana i misli: eh, zašto Zagreb nije Ankara?
Uzmimo, konačno, samog Karamarka. Čovjek je ostavio srce na terenu da njegova kontrarevolucija uspije, mašući barjakom lustracije kako bi Hrvatsku odveo u žuđeno 19. stoljeće, i nije uspio ništa od toga, a sâm je završio u političkom zapećku, odbačen od drugova. A mudri Erdogan u jednom danu, pred Karamarkovim očima, lustrira 60.000 vojnika, policajaca, sudaca, obavještajaca, državnih službenika, profesora i nastavnika. Gleda Karamarko kako se njegovi mokri snovi iz “Antikomunističkog manifesta” ostvaruju u realnom vremenu, ali avaj – u pogrešnoj zemlji.
Pero Ćorić Istanbulski
Ono što se odvija u Turskoj izgleda strašno, ali ljudi previđaju da je i Hrvatska bila opasno blizu takvog scenarija. Tako izgleda konzervativna kontrarevolucija u svom punom zamahu, ako ju se ne sputa na vrijeme. To bi nam se dogodilo da je Karamarko na izborima dobio dvotrećinsku većinu, nužnu za promjenu Ustava.
Stotinu godina je Republika Turska održavala svoj sekularizam, slijedeći brazdu koju je zaorala ključna figura turske povijesti, veliki društveni modernizator Mustafa Kemal Atatürk. Cijelo stoljeće turska je vojska tenkovima čuvala sekularni ustroj od islamista, a sada se nazire novo Erdoganovo doba, nasilno doba ubrzane islamizacije, čime se praktično raspada Atatürkova sekularna država. U Turskoj se, dakle, događa točno ono o čemu su javno sanjali tajnik HSP AS-a Pero****Ćorić i ini Karamarkovi desni jataci iz Domoljubne koalicije, vičući kako žele da Hrvatska prestane biti sekularna država.
Gledajući kako Erdogan ubrzano prostire ćilim za meku verziju Islamske Države, naši fundamentalisti pred Karamarkovim televizorom gorko žale što Hrvatsku nisu uspjeli pretvoriti u svoju verziju Katoličke Države. I okreću glave prema nebu, sveudilj se pitajuć’: dobri Bože, zašto si nas ostavio? Što to Erdogan ima, a mi nemamo?
2016-07-27 00:58:20
Slobodna Dalmacija - 26.lipnja, 2016
Kako je na kolektivnoj razini važno da Zapad prestane poticati frustraciju islamskog svijeta, tako je na individualnoj razini važno da se opasnost vršnjačkog nasilja ne podcijeni, jer je i to generator frustracije koja može završiti u krvi nedužnih, kao u Münchenu
Gradovi Zapadne Europe odjekuju od pucnjeva i bombi: oružani ataci na žitelje europskih urbisa prestižu jedan drugog. Stručnjaci upozoravaju da su profili počinitelja sve različitiji i da se kod pojedinih slučajeva više i ne može ustanoviti suvisla povezanost s centralom suvremenog terorizma - Islamskom Državom. Ta činjenica otežava borbu protiv terorizma, jer izranjaju “usamljeni vukovi”, iznimno frustrirani i mentalno granično zdravi pojedinci koji osobnu muku iskupljuju masovnim ubijanjem nedužnih ljudi.
Tako se ukazuje na silne razlike između lanjskog terorističkog juriša na Pariz, kada je u simultanim napadima stradao troznamenkast broj građana, i prošlotjednog masakra u Münchenu u kojem je pobijeno devet ljudi. Iza terorističkog čina u Parizu stajala je glomazna ljudska i materijalna infrastruktura Islamske Države, dok je münchenski napad izveo pojedinac, iransko-njemački adolescent za kojeg nije utvrđena nikakva veza s terorističkom maticom, osim indicija da mu nadahnuće nije bio islamski, nego arijevski, bjelački terorizam. Jer su ga u školi maltretirala pretežno djeca stranaca, Turci i drugi, pa se moguće zato snažnije poistovjetio s njemačkim dijelom svog identiteta, u ime kojega je, izgleda, i pobio te ljude, pretežno strance.
Iako su razlike između ova dva slučaja neporecive, bilo bi važno shvatiti da među njima postoji suštinska sličnost. Prije svega u motivaciji. A ona se krije u dugotrajnoj neprestanoj frustraciji za koju postoje objektivni razlozi i krivci: u münchenskom slučaju ta je frustracija bila individualna, a u pariškom kolektivna.
Jad i poniženost
Punih stotinu godina, još od Sykes-Picotovog sporazuma, zapadne sile – baš one u kojima se danas zbivaju teroristički napadi – besramno eksploatiraju muslimanske zemlje Bliskog Istoka i sjeverne Afrike, darujući tamošnjim narodima duboki osjećaj frustracije. Ta razina zapadnjačke besramnosti – a time i razina žrtvine frustracije - još je pojačana agresijom na Irak 2003., a do neba podignuta mučkim ubojstvom libijskog vođe Gaddafija 2011. godine. Bilo je dovoljno da, uslijed tog višegeneracijskog osjećaja jada i poniženosti, dozori dovoljno snažna osvetnička organizacija poput Islamske Države, pa da se Zapad nađe u šoku, uhvaćen u vlastitom odrazu iz kolonijalnog ogledala.
Isto tako, punih osam godina, još od početka puberteta, iransko-njemački dječak David Ali Sonbolytrpio je bullying od vršnjaka, uvrede i rugalice na račun svoje težine, što mu je nesumnjivo ostavilo duboki osjećaj frustracije. Bilo je dovoljno da, uslijed tog višegodišnjeg osjećaja poniženosti i jada, u njemu dozori dovoljno velika osvetnička snaga, pa da se u katastrofalnom finalu jednog frustriranog mladog života München nađe u šoku, uhvaćen kao kolateralna žrtva radikalnog odgovora na vršnjačko nasilje.
U oba slučaja imamo istovjetnu temeljnu motivacijsku potku koja je dovela do zločina, što ukazuje da bi moguća rješenja terorističkog problema, barem u segmentu prevencije, morala uzimati u obzir tu sličnost, kako na kolektivnoj, tako i na individualnoj razini.
Ubojstva iz fantazije
Konkretno, baš kako je na kolektivnoj razini važno da Zapad prestane uzrokovati frustraciju islamskog svijeta i podstrekavati terorizam na Bliskom Istoku, tako je na individualnoj razini važno da se fatalna opasnost vršnjačkog nasilja ne podcijeni, odnosno da se shvati kako je i to generator frustracije koja može završiti u krvi nedužnih, kao u Münchenu. Studije pokazuju da je upravo vršnjačko nasilje glavni uzrok dobrog dijela samoubojstava mladih (i mladi münchenski ubojica se na kraju ubio), kao i raznih oblika nasilničkog ponašanja mladih.
Pritom je otežavajuće to što je zadnjih godina, zbog sve veće izloženosti građana slikama nasilja (prvo bliskoistočnog, a sada i domaćeg), u Europi došlo do pomaka praga percepcije u odnosu na nasilne sadržaje, do svojevrsne “normalizacije nasilja”, pa sada za njim posežu i oni akteri koji to jučer ne bi napravili.
Jer, David Ali nije bio jedino zlostavljano dijete u Europi – takvih je na milijune. Dobar dio te djece ponekad mašta o istoj vrsti osvete koju je poduzeo David, ali ta ideja ostaje u sferi fantazije, kao “unutrašnja satisfakcija” kojom zlostavljano dijete psihološki kompenzira realnu nemoć da se obrani u zbiljskom svijetu. Onog trenutka kad mnoštvo malih davida uoči da je nasilje u društvu normalizirano – a to je najveća pobjeda Islamske Države - netko od njih će krenuti u realizaciju homicidne fantazije.
A taj trenutak je već došao. To je prirodna posljedica dominantnog sistema današnjeg svijeta (čitaj: Zapada), koji proizvodi stanje u kojem prevelik broj ljudi i naroda ne mogu naći svoje mjesto pod suncem i živjeti dostojanstveno.
2016-07-31 00:25:02
Kolumna Damira Pilića - Slobodna Dalmacija, 29.lipnja 2016
Revizionistička logika koja narodni ustanak u Srbu proglašava ‘četničkim ustankom’ konzekventno vodi do proglašavanjaOluje’ustaškom operacijom’, a to, kao što znamo, nije istina
Ako je dosad u ponekoj glavi i bilo dilema treba li u 21. stoljeću govoriti o antifašizmu, ovotjedna proslava antifašističkog ustanka u Srbu je pokazala zbog čega treba.
Kad vidiš tko je došao ometati proslavu, u kakvim majicama i s kakvim skandiranjem na usnama, onda ti je jasno protiv koga su prije 75 godina ustali seljaci Like, Korduna i drvarskog kraja u susjednoj BiH – ne protiv Hrvatske i Hrvata, nego protiv NDH i ustaša. Ti su ljudi ustali protiv fašističke države koja je nosila hrvatsko ime, okaljavši ga do Sudnjeg dana.
Sve što treba znati o NDH dogodilo se već u prva dva tjedna te demonske tvorevine. Osnovana 10. travnja 1941. na temelju Hitlerove Direktive 25 (Weisung 25) od 27. ožujka iste godine, prvi koncentracijski logor (Jadovno kod Gospića) NDH je formirala već dan kasnije, 11. travnja: samo u tom logoru, koji je djelovao četiri mjeseca, pobijeno je više ljudi nego u cijelom Domovinskom ratu na obje strane.
A već do kraja travnja ta je Hitlerova država donijela rasne zakone, kao teorijsku podlogu koncentracijskih logora, na kojoj potom niče i Jasenovac, jedini logor smrti u Europi koji nisu držali njemački nacisti, već domaći fašisti. Nažalost: hrvatski.
To svjedoči Dvorana sjećanja u jeruzalemskom Yad Vashemu, u kojoj su upisana 22 najveća genocidna stratišta u Europi za Drugog svjetskog rata, od Auschwitza nadalje, a među njima i Jasenovac, koji se na tom sotonskom popisu izdvaja po autorskom potpisu. Dok su, naime, na preostalom dvadeset i jednom europskom stratištu organizatori i izvršitelji genocida bili pripadnici njemačkog SS-a, Jasenovac je autohtoni ustaški proizvod.
Pjesma o drugu Marku
Drugim riječima, prije 75 godina najgori među nama pokušali su nas strpati među najgore u svijetu svih vremena. Bez antifašista, taj bi nas fašistički biljeg pratio kroz cijelu povijest. Prati nas i ovako, ali zahvaljujući antifašistima mi danas možemo svijetu pogledati u oči i reći: “Mi smo svoje fašiste sami riješili.”
A ustanak u Srbu 27. srpnja 1941. bio je prvi ozbiljni oružani otpor tom hrvatskom fašizmu, koji je tjednima prije toga, pod vodstvom potonjeg zapovjednika Jasenovca Maksa Luburića, u tisućama kosio srpski narod Like i Korduna. To i nije bio ideološki ustanak, nego egzistencijalni: da nisu ustali, Luburić bi ih pobio do zadnjega.
Danas hrvatski revizionisti tvrde da se u Srbu dogodio četnički, a ne antifašistički ustanak. Ova teorija pada u vodu već pri suočenju s prvim povijesnim faktom, a to je fakat da je vođa ustanka u Srbu bio Ličanin Marko Orešković Krntija, čovjek Hrvat, čovjek komunist. Štoviše, ubili su ga upravo četnici.
Veteran Španjolskog rata, Orešković je u vrijeme ustanka bio član Centralnog komiteta Komunističke partije Hrvatske i Komunističke partije Jugoslavije, što zrcali važnost koju je Partija pridala pobuni protiv fašističke NDH. Oreškovićev karakter i postupanje opisuje narodna pjesma koja se usmenom predajom zadržala u kolektivnoj memoriji srpskog naroda Like i Korduna:
“Cijeloj Lici žalost srce bije / što joj nesta dičnoga Krntije / što joj nesta vođe od ustanka / prvog vođe, Orešković Marka. / Drug je Marko hrvatskoga roda / al’ je majka srpskoga naroda.”
Srpska stranka prava
Neosporno je da su u ustanku u Srbu sudjelovali i četnici s tih područja, koji su tokom ustanka počinili zločine nad civilima u više hrvatskih sela. Ne samo što nijedan današnji antifašist ne može biti ponosan na te zločine, nego je Komunistička partija već tada, usprkos alibiju rata, odmah osudila te događaje i prekinula svaku suradnju s četnicima. O tome je nedavno u našim novinama zborio svjedok vremena, 100-godišnji partizan i počasni predsjednik Antifašističke lige Juraj Hrženjak:
“To hrvatsko selo (Borićevac, op. D.P.) je u nekoliko okolnih srpskih sela popljačkalo i pobilo nekoliko desetaka Srba, i tu je počelo vriti. U toj situaciji oni četnički elementi koji su se pridružili ustanku, ostajući pritom četnici, oni su pobili Hrvate u Borićevcu i u još dva-tri manja hrvatska sela, i tu su napravili velike zločine. Partija se odmah ogradila od toga, napala i osudila to zločinačko postupanje, i od tada četnici više nisu sudjelovali niti u jednoj partizanskoj jedinici. To je bio prekid i kraj suradnje partizana i četnika.”
Onaj tko zbog četničkih zločina nad hrvatskim civilima koji 1941. nisu htjeli bježati iz svojih kuća u Borićevcu osporava antifašistički i pravedni karakter ustanka u Srbu, nije svjestan da svojom logikom osporava pravedni i antifašistički karakter Oluje, jer i u Oluji su se – pogotovo u danima nakon nje – dogodili brojni zločini nad srpskim civilima koji 1995. nisu htjeli bježati iz svojih kuća. Logika koja narodni ustanak u Srbu proglašava “četničkim ustankom” konzekventno vodi do proglašavanja Oluje “ustaškom operacijom”, a to, kao što znamo, nije istina.
Zamislimo da se u Hrvatskoj pojavi politička stranka pod imenom “Autohtona Srpska stranka prava” (A-SSP) i da njeni članovi mjesec dana uoči obljetnice Oluje podignu šator na kninskoj Tvrđavi, s namjerom da tu drže predavanja o svom revizionističkom viđenju Oluje, kao što naša autohtona ustašija revizionistički gleda na narodni ustanak u Srbu. Bi li i tada MOST-ov tehnički ministar policije Vlaho Orepić od akademske zajednice tražio da zauzme stav o pravom karakteru Oluje, kao što je to ovih dana iskao za ustanak u Srbu?
Vjerujemo da bi tehnički ministar prije jezik pregrizao nego to zaiskao. Zato je nejasno što mu nije jasno oko Srba.
2016-08-06 21:05:14
Kolumna Damira Pili ća - Slobodna Dalmacija, 4.kolovoza, 2016
Glasnom šutnjom u nedjelju i jednako glasnim priopćenjem u srijedu MOST poručuje otprilike ovo: ubojstvo u njemačkoj garaži je zločin, ali ubojstvo u švedskoj ambasadi je patriotski čin. To je taj famozni MOST-ov moral
Protekli tjedan obilježile su žestoke reakcije političkih aktera s hrvatske desnice, koji su se listom obrušili na otkrivanje spomenika Miru Barešiću, hrvatskom emigrantu koji je prije 45 godina u Švedskoj pravomoćno osuđen na doživotnu zatvorsku kaznu zbog ubojstva jugoslavenskog ambasadora u Stockholmu Vladimira Rolovića. Pogledajmo ukratko te reakcije naših viđenijih desničara na otkrivanje spomenika pravomoćno osuđenom egzekutoru, koji se nakon amnestije 1991. vratio u Hrvatsku te kao pripadnik Hrvatske vojske odmah stradao u mutnim i nerazjašnjenim okolnostima.
Politički tajnik HDZ-a Davor Stier ovako je osudio otkrivanje spomenika čovjeku koji je zaslužan za obranu Hrvatske u Domovinskom ratu, ali je prethodno bio umiješan u likvidaciju političkog protivnika na stranom tlu: “Bilo kakav doprinos u stvaranju hrvatske države naravno da se cijeni, ali on ne može biti alibi da se ne odgovara kad su počinjeni zločini.”
Još je rezolutniji i moralno nepokolebljiviji u osudi nekadašnjeg egzekutora bio novopečeni predsjednik HDZ-a Andrej Plenković, koji je dao beskompromisnu izjavu: “Svi oni koji su se u jednom trenutku stavili u službu hrvatske države, u trenucima kada je bio ugrožen i opstanak Hrvatske zbog velikosrpske agresije Miloševićevog režima, na taj način su dali doprinos. Ali sa kuta gledanja Hrvatske demokratske zajednice to ne amnestira od odgovornosti (za ranije zločine, op. D.P.).”
Ipak, u moralnom smislu, HDZ-ovce su nadmašili MOST i MOST-ov čelnik Božo Petrov, koji su povodom otkrivanja spomenika Barešiću izdali posebno priopćenje, u kojem vizionarski navode da će “nove, mlade generacije smoći snage nadvladati teške povijesne greške i krenuti stvarati bolju budućnost za građane Republike Hrvatske, držeći se pri tom jasne poruke da zločin ne može biti počinjen kao opravdanje za neki viši cilj ili navodno društveno dobro”.
MOST-ovci su pritom pozvali sve političke aktere u Hrvatskoj da se “jasno ograde od svih totalitarnih zločina, ideologija i kadrova koji su u njima sudjelovali”. Kako je ubojstvo ambasadora Barešić 1971. počinio kao član proustaške organizacije “Hrvatski narodni odpor”, koju je osnovao zapovjednik logora Jasenovac i ustaški ratni zločinac Maks Luburić, jasno je da je MOST ovim priopćenjem osudio zločine, ideologiju i kadrove ustaškog totalitarnog režima i kasnijih emigrantskih organizacija koje su se programski i akcijski pozivale na ustaško totalitarno naslijeđe.
Fine razlike u egzekucijama
Svakako valja pohvaliti HDZ i MOST za ove hrabre i visoko moralne izjave, pogotovo što Barešić kao ikona radikalne desnice visoko kotira u krugovima ljudi koji glasaju za HDZ i MOST. Osuditi otkrivanje ovakvog spomenika, i to samo mjesec dana prije izbora, doista svjedoči o iznimnoj moralnoj dosljednosti naših vodećih desnih stranaka, koje su unaprijed žrtvovale dio glasova kako bi poslale snažnu poruku da pravomoćno osuđene ubojice političkih protivnika na stranom tlu ne zaslužuju spomenike na domaćem tlu, čak ni kada dolaze s desnice.
Ili sam se ja negdje zajebao u ovoj visoko moralnoj priči? Čekajte malo da provjerim.
Ah, sva je prilika da su mi ove kolovoške vrućine pomutile mozak. Sada razabirem da su vodeći HDZ-ovci i MOST-ovci doista dali ove izjave, ali ne povodom otkrivanja spomenika Barešiću u nedjelju, nego tri dana kasnije, u srijedu, nakon što je sud u Münchenu bivše pripadnike jugoslavenske i hrvatske tajne službe Josipa PerkovićaiZdravka Mustača za sudjelovanje u ubojstvu hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića, počinjeno 1983. u Njemačkoj, nepravomoćno osudio na doživotne zatvorske kazne.
Pažljivim pregledom domaće štampe ustanovio sam da ni HDZ ni MOST nisu ni jednom jedinom izjavom doveli u pitanje moralnost spomeničke glorifikacije pravomoćno osuđenog emigrantskog egzekutora, za razliku od njihove vrlo spremne i žestoke kritike nepravomoćno osuđenih Udbinih egzekutora. Dapače, HDZ-ov ministar branitelja na otvorenju spomenika održao je vatreni patriotski govor u kojem je hvalio Barešićeve zasluge za stvaranje samostalne Hrvatske, niti ne spomenuvši egzekuciju u Stockholmu.
Čini se da bardovi naše desnice rade fine i suptilne razlike u moralnoj prosudbi egzekucija političkih rivala na stranom tlu.
Taj dvostruki moral za HDZ nije ništa novo – može se reći da im je to prepoznatljiv amblem djelovanja od samog osnivanja stranke – ali dvostrukost moralne optike MOST-a ipak je prvorazredno iznenađenje, pogotovo za one građane koji su nasjeli MOST-ovim propagandnim floskulama da baš oni predstavljaju jedine poštenjake na hrvatskoj političkoj sceni.
Rat protiv nijansi
Sada plastično vidimo kako izgleda to neviđeno poštenje. MOST-ova poruka da “zločin ne može biti počinjen kao opravdanje za neki viši cilj ili navodno društveno dobro” očito vrijedi ako jugoslavenska Udba ubije hrvatskog emigranta, ali ne i ako hrvatski emigrant ubije jugoslavenskog ambasadora. U ovom potonjem slučaju izgleda da zločin ipak može biti “opravdanje za neki viši cilj ili navodno društveno dobro”. Jer, Bože moj, taj “viši cilj” i to “navodno društveno dobro” je sama hrvatska država, a onda se i kriteriji pravde i morala radikalno mijenjaju.
Svojom glasnom šutnjom u nedjelju i jednako glasnim priopćenjem u srijedu MOST nam je poručio otprilike ovo: ubojstvo u njemačkoj garaži je zločin, ali ubojstvo u švedskoj ambasadi je patriotski čin. To je taj famozni MOST-ov moral.
Ovo MOST-ovo inzistiranje na razlikama tamo gdje one realno ne postoje možda bi bilo manje zazorno da taj isti MOST cijelo vrijeme ne inzistira na negiranju nekih drugih razlika, koje, pak, realno itekako postoje. Mislim na MOST-ovo stalno izjednačavanje HDZ-a i SDP-a, odnosno izjednačavanje postupaka i posljedica djelovanja HDZ-a i SDP-a u zadnjih 25 godina.
Premda su u ratno vrijeme agresiju na BiH i logore za hercegovačke muslimane – što nas je osakatilo u moralnom smislu – organizirali i proveli HDZ-ovi, a ne SDP-ovi kadrovi, MOST među njima ne pravi nikakvu razliku.
Bez obzira što su i kriminalnu pretvorbu & privatizaciju – koja nas je uništila u ekonomskom smislu – također organizirali i proveli HDZ-ovi, a ne SDP-ovi kadrovi, MOST svejedno među njima ne pravi nikakvu razliku.
Iako su svi dosadašnji predsjednici HDZ-a, s iznimkom Jadranke****Kosor, svoje mandate završavali u teškom moralnom glibu novčanih malverzacija (Tuđman zbog neprijavljenih bankovnih računa, Sanader zbog korupcije, a Karamarko zbog afere “Konzultantica”), za razliku od dosadašnjih čelnika SDP-a, MOST sveudilj među njima ne pravi nikakvu razliku.
Taj MOST-ov rat protiv nijansi očito ima moralnu granicu. Iako se trsi svoju družinu prikazati kao novu moralnu paradigmu Hrvatske, metkovski mistik znade gdje i kada mora zašutjeti. A time se cijela ta moralna konstrukcija ruši i raspada baš kao život onog ambasadora nakon što ga je na radnom mjestu posjetio Miro Barešić.
2016-08-12 12:02:49
Slobodna Dalmacija 11. kolovoza, 2016
Američki embargo onemogućio je kubanske komuniste da ostvare puni potencijal svoje revolucionarne utopije, ali El Comandante je ipak uspio stvoriti zemlju najobrazovanijih ljudi na svijetu, čiji su glavni izvozni proizvod – vrhunski liječnici
U subotu 13. kolovoza Fidel Castro napunit će 90 godina. Komunistički revolucionar i biblijski retoričar, intelektualac i autokrat (za neke i diktator), tvorac prve socijalističke države na zapadnoj hemisferi, Castro je Kubom vladao punih 49 godina, da bi ga 2008., nakon što je obolio, na funkciji zamijenio mlađi brat Raúl.
El Comandante je rođen 1926. u mjestu Mayari na istoku Kube, u provinciji Oriente, kao izdanak bogate španjolske aristokracije: otac mu je bio vlasnik velike plantaže šećerne trske. Privilegiran rođenjem, već na toj plantaži dječak Fidel je uvidio u kakvim bijednim uvjetima žive eksploatirani slojevi tada kapitalističke Kube: u tom dječjem uvidu leži temeljna klica kasnije pobune, zahvaljujući kojoj će taj bogati aristokrat povesti revoluciju u ime prezrenih na svijetu.
Godinama se školovao kod jezuita u Santiagu i Havani. Neki tvrde da je baš u tim katoličkim učilištima izbrusio govornički talent, koji mu je kasnije omogućio da drži čuvene višesatne govore: njegov govor u UN-u iz rujna 1960. godine, koji je trajao četiri sata i 29 minuta, još uvijek je najdulji govor ikada održan u hramu svjetske politike. A na kongresima Komunističke partije Kube znao je govoriti i mnogo dulje.
Iako je prvih desetljeća znao progoniti religiju, o liku & djelu Isusa Krista uvijek se izražavao biranim riječima. Kad su ga nakon trijumfalnog ulaska u Havanu 1959. strani novinari pitali kako je moguće da jedan jezuitski đak stane na čelo komunističke revolucije, i kad su ga iskali da objasni vezu između komunizma i Krista, Castro je odgovorio: “Nikad nisam vidio proturječnosti između ideja koje sam podržavao i ideja tog simbola, izuzetne pojave.” Inače, Božić je na Kubi danas državni praznik.
Prgavi doktor znanosti
U 18. godini proglašen je najvećim atletom među kubanskim srednjoškolcima. Svijest da je fizički najjači Kubanac svoje generacije morala je odigrati važnu ulogu u formiranju karaktera budućeg pobjednika. U latinoameričkoj macho-kulturi to je bio adut koji je doprinio njegovom autoritetu među kubanskom gerilom.
Godine 1950. doktorira pravo na Sveučilištu u Havani, a na izborima 1952. planira se kandidirati za mjesto zastupnika u kubanskom parlamentu. No tadašnji je kubanski diktator, general Fulgencio Batista, u državnom udaru zbacio vladu i otkazao izbore, s čime se prgavi doktor pravnih znanosti nije mogao pomiriti.
U borbu za vlast Castro najprije kreće pravnim putem: ulaže tužbu sudu protiv Batiste zbog kršenja ustava, ali sud odbacuje tužbu. Stoga se El Comandante okreće drugim metodama: 26. srpnja 1953., skupa s grupom istomišljenika, oružano napada vojarnu Moncada u Santiagu. Biva uhvaćen i osuđen na 15 godina zatvora.
Na suđenju se branio sâm: u znamenitom četverosatnom govoru u sudnici drsko je odbacio sve optužbe, uz završne riječi: “Povijest će me odriješiti.” Upravo pod tim naslovom (“History Will Absolve Me”) taj je govor publiciran i danas predstavlja važno štivo za sve koji proučavaju umijeće retorike.
Dvije godine kasnije, u svibnju 1955., diktator Batista čini grešku koja će ga stajati vlasti: proglašava amnestiju i pušta Castra na slobodu, a ovaj odlazi u Meksiko i tamo formira novu revolucionarnu grupu. U meksičkom egzilu upoznaje mladog argentinskog liječnika Ernesta Che Guevaru, koji je na svojim ranijim motorističkim putovanjima po Južnoj Americi stekao isti klasni uvid o kapitalizmu kakav je Castro stekao na očevoj plantaži. Che i Castro se zbližavaju: nastaje revolucionarna osovina koja će promijeniti Latinsku Ameriku.
Već u prosincu 1956. Castro se brodom “Granma” ilegalno vraća na Kubu, te se iskrcava na obali rodne provincije Oriente: na “Granmi” su 82 gerilca koji su naumili srušiti Batistu. Već u prvih nekoliko dana pogiba ili nestaje čak 70 gerilaca: ostaje tek 12 revolucionarnih apostola i čini se da je sve izgubljeno.
CIA ga učinila marksistom
Ostalo je povijest. Zahvaljujući masovnoj podršci naroda i širokoj mreži jataka, nakon dvije godine gerilskih borbi Castrove trupe 1. siječnja 1959. ulaze u Havanu, a Batista nekoliko sati ranije avionom zauvijek bježi s Kube. Revolucionarni štab Castro smješta u netom otvoreni hotel “Hilton”, koji ubrzo mijenja ime u “Habana Libre”, čime El Comandante simbolički raskršćava s kapitalizmom.
Dotad je njegova politička agenda bila koktel antiimperijalizma i kubanskog nacionalizma, ali (za razliku od brata Raúla i najbližeg suradnika Che Guevare) još ne iskazuje komunistička uvjerenja. Do toga će doći tek dvije godine kasnije, nakon što CIA organizira neuspješnu invaziju kubanskih emigranata na Zaljev svinja: tada se El Comandante okreće SSSR-u i njegova teorijska agenda postaje marksizam-lenjinizam, što današnju Kubu čini posljednjom zemljom tzv. realnog socijalizma u svijetu.
Dugotrajni i povijesno nezapamćeni američki embargo onemogućio je kubanske komuniste da ostvare puni potencijal svoje revolucionarne utopije, ali El Comandante je i u takvim uvjetima uspio stvoriti zemlju najobrazovanijih ljudi na svijetu, čiji su glavni izvozni proizvod – vrhunski liječnici. Kuba za obrazovanje izdvaja i do 14 posto (oskudnog) BDP-a, što je svjetski rekord, a dvije trećine Kubanaca ima neku vrstu više naobrazbe. Usprkos siromaštvu, zdravstvo i školstvo na Kubi su besplatni za sve građane.
Na optužbe i kritike zbog progona disidenata i političkih zatvorenika – što je Raúl u svom mandatu znatno ublažio – El Comandante je uvijek odgovarao jednako: “U zemlji koja živi pod opsadom svako otpadništvo predstavlja izdaju.”
Jedan od njegovih biografa, španjolski novinar i publicist Ignacio Ramonet, opisuje Castra kao čovjeka “bez intimnog prijatelja i intelektualnog partnera na njegovoj razini.” Vele da je jedini čovjek koji je mogao probiti tu Castrovu samoću – i jedini kojeg je El Comandante znao poslušati - bio pokojni kolumbijski nobelovac Gabriel García Márquez, koji je zapisao da je Castro “najbolje što se Latinskoj Americi dogodilo u 20. vijeku”.
Zadnji put El Comandante se u javnosti ukazao u travnju ove godine, kad je na kongresu Komunističke partije Kube najavio svoj fizički odlazak: “Uskoro ću imati 90 godina. Uskoro ću biti kao i svi drugi. Vrijeme će doći po sve nas, no ideje kubanskih komunista će ostati kao dokaz na planetu da, ako se na njima radi sa zanosom i dostojanstvom, one mogu proizvesti materijalna i kulturna dobra koja ljudi trebaju, a mi moramo nastaviti borbu za te ideale bez prekida.”
2016-08-14 11:45:22
Slobodna Dalmacija - 11 kolovoza, 2016
Priča o olimpijskom primirju, stara tri tisuće godine, nadaje se kao bajka iz sretnije prošlosti. Mlađi ljudi uopće ne znaju za tu tradiciju, jer nitko više niti ne govori o tome
Lijepo je vidjeti kako su Olimpijske igre u Rio de Janeiru, sukladno drevnim olimpijskim običajima, donijele privremeni prekid ratova na planetu. Užitak je gledati kako su zaraćene strane u Siriji na mjesec dana zakopale ratne sjekire, pa sada u rovovima prate satelitske prijenose iz Brazila. Divota je uočiti kako je mir zavladao i u Jemenu, gdje obje strane – i “Božji partizani” Hutiji i saudijska vojska – motre zbivanja na Olimpijadi, neometani minobacačkim granatama. Radost prožme ljudsko srce kad vidi da i na Krimu vlada idilična atmosfera, jer su i braća Ukrajinci i braća Rusi odlučili poštovati olimpijsko primirje.
Nažalost, prethodni pasus potpuna je izmišljotina. Ništa se od toga nije dogodilo: na Krimu se opet puškara, u Jemenu granate izoravaju pustinju, a u Aleppu je od otvorenja Olimpijade na obje strane, i kod Assadovih vojnika i kod islamskih ekstremista, izginulo na tisuće boraca, uz nepoznat broj civila.
Priča o olimpijskom primirju, tradicija stara tri tisuće godine, nepovratno se nadaje kao bajka iz sretnije prošlosti. Mlađi ljudi uopće ne znaju za tu tradiciju, jer nitko više niti ne govori o tome.
Sparti kazna, Gruziji ništa
Legenda veli da se olimpijsko primirje definira kao “razdoblje mira i prekida sukoba između grčkih polisa u antičko doba”. Stupalo je na snagu početkom Olimpijskih igara i trajalo do kraja Igara. Za to vrijeme prekidale su se sve vrste sukoba između polisa, svi ratovi, svađe i nemiri.
U ta čudna vremena poziv na Olimpijske igre automatski je značio i poziv na Sveti mir - Ekeheiriju, kako bi se sportašima iz svih polisa omogućio slobodan prolaz i sudjelovanje na Igrama, kao i povratak kući. Kršenje Svetog mira strogo je kažnjavano, pa se spominje slučaj kad su Spartanci za vrijeme Igara napali elejsku utvrdu Lepreum, zbog čega su kažnjeni s tada basnoslovnih 200.000 drahmi.
Ništa od toga nije ostalo u današnjem svijetu. Kad je nekoliko sati uoči otvaranja Olimpijade u Pekingu 2008. Gruzija napala odmetnute proruske pokrajine Abhaziju i Južnu Osetiju (zbog čega se ruski predsjednik Vladimir Putin morao hitno vratiti iz Pekinga), nije niti s jednom simboličnom drahmom kažnjena ni Gruzija, ni zapadni mentori koji su je nagovorili da Olimpijadu iskoristi za tenkovsko-topovski biatlon.
Mirotvorna olimpijska tradicija iz antičke Grčke teorijski je oživjela 1993. godine, otkad Generalna skupština Ujedinjenih naroda pred svake zimsku i ljetnu Olimpijadu usvaja rezoluciju o primirju. Doduše, taj je dokument implementiran samo jednom, za vrijeme Zimske Olimpijade 1994. u norveškom Lillehameru, kad je tadašnji šef Međunarodnog olimpijskog komiteta Juan Antonio Samaranchprekinuo Igre i došao u opkoljeno Sarajevo iskazati podršku i dostaviti pomoć za sarajevsku djecu.
Iako te UN-ove rezolucije u praksi nisu značile ništa, svijet se barem mogao tješiti da negdje netko vodi računa o progresivnim tradicijama iz davnih vremena. Ali ni te teorijske utjehe više nema. Zadnju takvu rezoluciju UN je donio 2011. godine, uoči Ljetne Olimpijade 2012. u Londonu. Uoči ove Olimpijade u Riju takva rezolucija nije donesena. Nitko se nije ni sjetio.
Dobrodošli u stravični svijet
Ili se možda netko i sjetio, pa malo razmislio i odmahnuo rukom: svijet ionako odlazi kvragu, nikakvih principa u međunarodnoj politici više nema (osim financijskih i tzv. geostrateških), a sama organizacija Ujedinjenih naroda – zamišljena kao vrhovno političko tijelo slobodnog svijeta - postala je mrtvi paravan za samovolju jedine supersile. Čemu se onda zajebavati s nekakvom rezolucijom koja vrijedi koliko i obećanje NATO-pakta da se neće širiti na istok?
2016-08-21 10:05:21
Intervju Damira Pilića s fra Markom Oršolićem - Slobodna Dalmacija, 20.kolovoza, 2016
Teolog Šagi-Bunić je govorio da Stepinac nema krivične odgovornosti jer se trudio koliko je mogao, ali ima osobne odgovornosti jer nije slijedio ono ‘Ne ubij’, a ustaše su bili pravi zločinci i koljači pred njegovim očima. NDH je odmah donijela sve nacističke zakone, a on se nije usprotivio
Fra Marko Oršolić (73) jedan je od poznatih i uglednih franjevaca iz provincije Bosne Srebrene. Ovaj istaknuti teolog, politolog i publicist objavio je više knjiga i nekoliko stotina znanstvenih članaka s područja filozofije znanosti, fundamentalne teologije i teologije dijaloga, a smatraju ga i jednim od najboljih poznavatelja marksizma na ovim prostorima.
Dobitnik Šestoaprilske nagrade grada Sarajeva, međunarodne nagrade Abt Emanuel i Povelje slobode, fra Marko Oršolić je osnivač i zamjenik direktora Internacionalnog multireligijskog i interkulturnog centra (IMIC) u Sarajevu, koji promovira međureligijski dijalog i razvoj dijaloga o pravdi i miru u Bosni i Hercegovini i jugoistočnoj Europi, te podržava ciljeve multireligijskog, multietničkog i multikulturalnog društva.
S fra Markom razgovaramo o kardinalu Stepincu, jugoslavenskom komunizmu i IMIC-ovom projektu suočavanja s prošlošću u BiH.
- Nedavno je počela s radom mješovita komisija Katoličke crkve i Srpske pravoslavne crkve o kardinalu Stepincu i njegovoj ulozi za vrijeme Drugog svjetskog rata. Kakav je vaš stav o toj ulozi?
- Komisija već zasjeda i nije od mene fer da utječem na komisiju. Mogu samo ponoviti što sam već govorio o Stepincu.
- Izvolite.
- Kad sam 1993. došao iz Münchena, u očajnoj situaciji - jer sam se tada brinuo za majke i djecu iz miješanih brakova, njih oko dvije tisuće – trebalo mi je milosti da dobijem snagu, i došao sam u zagrebačku katedralu da se pomolim Bogu Svemogućem, ali od lijesa sa Stepincem nisam mogao doći do oltara. I tada sam u jednom intervjuu rekao: “Ja od Stepinca ne mogu doći do Boga.”
Kad ga je papa Ivan Pavao II. proglasio blaženim, tu sam malo promijenio mišljenje o Stepincu. Ako ga je papa koji je meni drag proglasio blaženim, onda ima nešto u njemu. Ali ja ću ipak za zagovor moliti svetog Antu Padovanskog.
- Je li Stepinac, po vama, zaslužio biti proglašen svetim?
- Moj bratić Marko Oršolić je napravio crkvu u Orašju posvećenu Stepincu, pa su novinari pitali kako to komentiram, a ja sam rekao: “Sve crkve su kuće Božje, a Stepinac je samo titul, ono što pravoslavni kažu ‘hramovska slava’, koja se obilježava jedan dan u godini.” Samo je Bog svet – to sam naučio od islama. A ove kategorije svetosti i blaženosti, to su samo ljudske izvedenice.
- Svojedobno ste u našem listu izjavili da je NDH uzela katolicizam kao podršku i pozivala se na njega, a da tadašnja vrhuška Crkve nije dovoljno reagirala na tu zloupotrebu. Kazali ste i da Stepinac nije shvatio svoje vrijeme, ni tada ni kasnije?
- Često se sjetim svojih razgovora s našim pokojnim teologom fra Tomislavom Jankom Šagi-Bunićem o ulozi nadbiskupa Stepinca. On je govorio: “Stepinac nema nikakve krivične odgovornosti, jer se trudio koliko je mogao, ali ima osobne odgovornosti, jer nije slijedio ono ‘Ne ubij’, a ustaše su bili pravi zločinci i koljači pred njegovim očima.” NDH je odmah donijela sve nacističke zakone, a Stepinac se nije usprotivio. Kad vidite koliko je samo hijerarha Srpske pravoslavne crkve život izgubilo od ustaša, a Stepinac nije reagirao.
- U knjizi “Zlodusima nasuprot: Religija i nacionalsocijalizam” objavili ste dokument od 24. srpnja 1941. pod naslovom “Upute generalnog definitorija Franjevačkog reda”, iz kojeg se vidi da se franjevačka provincija Bosna Srebrena već tada jasno ogradila od ustaškog pokreta, osudila ga i svim pripadnicima reda zabranila suradnju s ustašama pod prijetnjom isključenja iz reda?
- Franjevci nisu žalili za Kraljevinom Jugoslavijom, ali su odmah vidjeli kakve zločine rade ustaše i to im je bilo nepodnošljivo.
- Kako je moguće da su franjevci to vidjeli iz Bosne, a Stepinac nije uspio vidjeti s Kaptola?
- To je pitanje za njega. Ja bih rekao da se u današnjoj priči o Stepincu radi o populističkoj jeftinoj pobožnosti. Katoličkoj crkvi Stepinac je važan jer kroz njega vide svoju ulogu u NDH. Ali samo Isus oslobađa. Recimo, kardinal Bozanić je u Zagrebu zabranio mise za Pavelića, ali nije rekao zašto.
- A što biste vi rekli: zašto?
- Zato što je bio javni grešnik koji je zastupao nacističke zakone. I Hitler je bio kršteni katolik, kao i Pavelić, ali za njih nema pokore. Ako dođe netko od Pavelićeve rodbine kod svećenika, on može održati misu za grešnu dušu Ante, ali ne smije spomenuti “Pavelić”, kao ni “Hitler”, jer to vuče konotacije.
Ja ne mogu shvatiti, kad naši biskupi vode naše vjernike na Isusov grob u Jeruzalem, da nitko od njih ne ode u Yad Vashem, koji je spomen na šest milijuna ubijenih Židova. Zar nije Isus kao Bogočovjek sahranjen upravo u Auschwitzu?
- Stepinac nikad nije osudio NDH, ali jest osudio jugoslavenski komunistički režim, što je linija koju je Katolička crkva zadržala sve do danas. S druge strane, vi ste još 1973. u Vatikanu tumačili da je komunizam u bivšoj Jugoslaviji bio nešto sasvim drugo od komunizma u SSSR-u i ostalim zemljama Varšavskog pakta?
- Valja znati da su 1943. Churchill i Roosevelt natjerali Staljina da raspusti Treću Internacionalu, i Tito se s tim složio. Poznata osuda komunizma od strane pape Pija XI. iz 1937. godine – a na koju se kasnije naslonio Stepinac - odnosila se na komunizam te Treće Internacionale, koji je dakle 1943. ukinut. A onda je Churchill, da bi se uvjerio u situaciju u Jugoslaviji, poslao svog sina da vidi što to komunist Tito radi. I sin je javio ćaći da su jedino Titovi partizani dosljedni antifašisti. Ovo što su u Srbiji danas izjednačili četnike i antifašiste – to je smiješno, krivo i pogubno, što je još Churchillov sin vidio.
- Ipak, Rezolucija Vijeća Europe također jednako osuđuje nacizam, fašizam i komunizam?
- Tu Rezoluciju su izboksale baltičke države i Poljska, to je njihova osveta za staljinizam, ali to nema nikakve veze s komunizmom nego sa Staljinovim imperijalističkim sistemom. To je trebalo preciznije formulirati: trebalo je u Rezoluciju staviti “staljinizam” ili “staljinistički imperijalizam”, a ne komunizam.
- Možete li nam nešto reći o projektu suočenja s prošlošću u BiH, na kojem radite posljednjih godina?
- Godine 2008. sam otvorio IMIC-ov centar u Republici Srpskoj, u Šamcu, i taj centar je otvoren s jednim ciljem: suočite se s istinom u sjeveroistočnoj Bosni! Od Broda do Brčkog, i od Doboja do Šamca – to je četverokut gdje je bilo jako puno zločina u Drugom svjetskom ratu. Tu još uvijek puno ljudi slavi što je pao Berlin, pa tek onda Odžak, tek 25. svibnja 1945. godine. Puno je ljudi tu bilo u NDH.
Problem je što Crkva sada pokušava neke mise zadušnice za njih, i to je u redu – i ja sam držao mise zadušnice za Bleiburg u crkvi svetog Ante u Sarajevu, i ovako sam počeo: “Pomolimo se za stradale s Križnog puta i pod Bleiburgom. Pomolimo se za duše onih koji su im nanijeli patnju, ali i za one kojima smo mi nanijeli patnju.”
- Kakve su bile reakcije vjernika na takvu misu?
- Prigovorili su mi da je to prva misa gdje se nije govorilo o našoj patnji, a ja sam rekao da ta patnja nije oslobađajuća, nego je samo Isusova patnja oslobađajuća. Tako se moli u Njemačkoj i Francuskoj još od 1945. godine, jer nitko nije mogao pomiriti Francuze i Nijemce koji su u tri zadnja rata bili na suprotnim stranama i mislilo se da nema ideologije koja može spojiti ta dva naroda, osim katoličke organizacije Pax Christi, koja je 1945. i osnovana s tim ciljem pomirenja nepomirljivih.
- Možete li nam reći nešto o toj organizaciji?
- To je organizacija njemačkih i francuskih biskupa o suočavanju s prošlošću. Tadašnji francuski državnik De Gaullenije dopuštao članstvo u Pax Christi nijednom biskupu koji je bio za kolaboracionistički Petenov režim ili je šutio o Petenovim zločinima. A njemački kancelar Adenauer je rekao njemačkim biskupima da je sramota što nitko od njih nije bio u Hitlerovom zatvoru, niti se protivio Hitleru. Ali njemački biskupi su se, za razliku od naših, pokajali već u kolovozu 1945., kada su objavili poslanicu u kojoj osuđuju nacionalsocijalizam. Oni nikad nisu na Index Librorum Prohibitorum (Popis zabranjenih knjiga, op. D.P.) stavili “Mein Kampf”, što je velika sramota i blamaža.
- Koliko je tadašnji ratni papa Pio XII. odgovoran za nereagiranje na nacifašizam? Jednom ste njegovu Crkvu nazvali “šutljivom”?
- Papa Pio XII. je bio tjeskoban, čekao je samo da to prođe, otuda njegova šutnja.
- Vratimo se na vaš projekt suočavanja s prošlošću. Kako to izgleda?
- Mi smo dogovorili sa župom Materinstva blažene Djevice Marije u selu Hrvatska Tišina kod Šamca da se tu napravi IMIC, i oni da naprave Kuću mira. I u toj Kući mira smo mi imali programe za suočavanje s prošlošću – to je međuentitetski i prekoentitetski projekt. Prije dva tjedna smo tamo željeli otvoriti Spomen-sobu Zorana Đinđića, koji je tu rođen i živio pet godina, ali to nije baš dobro ispalo.
- Što se dogodilo?
- Bilo je predviđeno da održimo predavanje “Uloga djela i djelatnosti Zorana Đinđića za proces suočavanja s prošlošću naših krajeva”, a predavači su bili Đinđićev zamjenik Žarko Korać i novinar Miloš Vasić, koji je napisao knjigu “Atentat na Zorana Đinđića”. Ali vjernici iz Hrvatske Tišine nisu bili spremni na to, pa su nas potjerali. Oni su to doživjeli kao da otvaramo Spomen-sobu Karadžiću ili Miloševiću, a naglasak predavanja je bio da je Đinđićeva djelatnost u tome da se Miloševića makne i pošalje u Haag.
- I što ste onda napravili?
- Otišli smo u Šamac i predavanje održali u jednom restoranu. Dobro smo prošli, nisu nam gume izbušili.
- To vas nije demoraliziralo?
- To je nesretan kraj, pun lošeg pamćenja. Tu su 1917. Srbi pobili Hrvate, na kraju Prvog svjetskog rata, pa su Hrvati tu pobili Srbe 1941. i 1944., pa su onda u zadnjem ratu opet Srbi pobili Hrvate, početkom 1992. godine. Mi nastavljamo sa suočavanjem s prošlošću tamo, na način kako je prije 70 godina radila Pax Christi. Znači: molimo za stradalnike, molimo za one koji su doprinijeli njihovom stradanju i molimo za one čijem su stradanju oni doprinijeli.
- Desnica u Hrvatskoj vapi za lustracijom. Mislite li da to može pomoći u rasvjetljavanju istine o prošlosti?
- Lustracija je najveća glupost. Prvo se moraš suočiti s prošlošću, inače je to zamućivanje ljudi. Recimo, knjiga oca i sina Goldsteina je pokazala da je Tito slao svoje policajce u Rusiju na obuku, ali Tito je 1948. s tim raskinuo, i zato ne možeš jugoslavenski komunizam trpati u isti koš sa staljinizmom. Pa Tito je s Jovankom kasnije otišao u Vatikan, na noge papi Pavlu VI., i tada su Jugoslavija i Vatikan uspostavili diplomatske odnose.
- Koji je najveći problem u suočavanju s prošlošću?
- Problem je što svatko prikazuje svoje žrtve, a zanemaruje tuđe. A to je spirala zla koja se mora prekinuti. To je polančavanje zla. A ja sam rođen u tom kraju i ne mogu dozvoliti to polančavanje zla.
- Gdje ste rođeni?
- U selu Tolisa, općina Orašje, dvadesetak kilometara od Hrvatske Tišine. Tamo ima franjevački samostan, tu ja sada živim.
2016-09-02 17:32:33
Slobodna Dalmacija 30 kolovoz, 2016
Uplivom SAD-a nastala je vojnički nerazrješiva pat-pozicija: gerilci su shvatili da ne mogu osvojiti kapitalističku Bogotu, dok je kolumbijska vlada shvatila da niti uz američku pomoć ne može osvojiti marksističku džunglu
U noći s 28. na 29. kolovoza, točno u ponoć, predsjednik Kolumbije Juan Manuel Santos dohvatio se Twittera: “Nova povijest počinje za Kolumbiju. Utišajmo puške! Rat s FARC-om je završen!” Nešto ranije vođa FARC-a Rodrigo Londono, alias Timoleon Jimenez, zvan Timochenko, iz Havane je izdao depešu gerilskoj vojsci: “Naređujem svakom našem borcu da uistinu prekine vatru i neprijateljstvo protiv Kolumbije.”
Time su okončani četverogodišnji pregovori koji su u Havani, pod supervizijom kubanskog lidera Raúla Castra, vođeni između kolumbijske vlade i marksističko-lenjinističke FARC-ove gerile, koja je 50 godina pokušavala srušiti državni režim i u Kolumbiji provesti socijalističku revoluciju: računa se da je u tom vremenu ubijeno između 260 i 600 tisuća ljudi.
FARC je kratica za Fuerzas Armadas Revolucionarias de Colombia (Revolucionarna vojska Kolumbije), ilegalnu vojnu strukturu koja je osnovana 1964. kao organizacija kolumbijskih seljaka koji se na principima marksizma-lenjinizma bore protiv veleposjednika, socijalnih razlika i američkog imperijalizma. No uzroci nastajanja FARC-a sežu u 1948. godinu, kada je usred predsjedničke kampanje u Bogoti ubijen liberalni kandidat Jorge Eliécer Gaitán: taj je događaj odredio budućnost kolumbijskog društva.
Naime, odmah nakon Gaitánova ubojstva u Bogoti je došlo do masovnog nasilja, koje se brzo proširilo na cijelu Kolumbiju, dovodeći do građanskog rata između pristaša Liberalne partije i Konzervativne partije. U Kolumbiji je ovo razdoblje poznato kao “La Violencia”, a formalno je završeno 1958. sklapanjem mirovnog sporazuma između sukobljenih strana.
Strah od nove Kube
Sporazum je predviđao da zemljom naizmjenično vladaju liberali i konzervativci, što je stvorilo koruptivnu političku strukturu u kojoj su elite dviju najvećih stranaka čuvali leđa jedni drugima. U tim okolnostima mnogi bivši liberalni borci prepoznali su izdaju i odlučili nastaviti borbu za agrarnu reformu i smanjenje socijalnih razlika, povezavši se s Komunističkom partijom Kolumbije. Tako je nastao FARC.
Najveće uspjehe kolumbijska marksistička gerila je ostvarila 1990-ih godina, kada su s 18 tisuća boraca kontrolirali 35 posto teritorija zemlje (Kolumbija je velika gotovo kao dvije Francuske, a oslobođeni “marksistički teritorij” bio je veći od Njemačke). Tih godina FARC je najavljivao ofenzivu na glavni grad Bogotu i konačno slamanje kapitalističkog režima. Tako bi možda i bilo da se u priču nije umiješao SAD, koji nakon gubitka Kube nije mogao u južnom dvorištu dozvoliti još jednu marksističku enklavu.
Smatra se da je u opremanje kolumbijske vojske za borbu protiv FARC-a Amerika “utukla” barem deset milijardi dolara, što se odrazilo na terenu: vojni uspjesi FARC-a su zaustavljeni, njihove snage prepolovljene (drži se da FARC danas ima oko 7500 boraca), a kolumbijska vojska povratila je dio teritorija, pa su se marksistički gerilci morali povući u dubine džungle.
Tako je nastupila vojnički nerazrješiva pat-pozicija: gerilci su shvatili da zbog američkog upliva ne mogu osvojiti kapitalističku Bogotu, dok je kolumbijska vlada shvatila da niti uz američku pomoć ne može osvojiti marksističku džunglu. To je i dovelo do pregovora u Havani.
Labavo primirje
Određene činjenice mogle bi otežati uspostavu mira u Kolumbiji. Prije svega, iako se sporazumom predviđa integracija FARC-a u politički život Kolumbije, povijest ove zemlje ukazuje da to može završiti novim nasiljem.
Naime, FARC je već jednom, 1980-ih godina, pristao da vojno djelovanje zamijeni političkim. Tada su lideri FARC-a osnovali političku partiju pod imenom “Patriotska Unija”, u koju se uključilo više tisuća njegovih članova, prethodno položivši puške. Rezultat je bio katastrofalan, jer je došlo do pravog masakra nad tim ljudima: desničarske paravojne formacije, pod patronatom vlade i veleposjednika, pobile su većinu članova “Patriotske Unije”, uključujući i dva FARC-ova predsjednička kandidata .
Iako havanski sporazum precizno definira proceduru razoružavanja FARC-ove gerile (predviđeno trajanje demobilizacije je 180 dana), i to pod nadzorom UN-a, nije jasno hoće li svi dijelovi marksističke vojske pristati na sporazum, s obzirom na vrlo decentralizirani ustroj FARC-a, u kojem ogranci (tzv. Blokovi, kojih ima sedam i pokrivaju cijeli teritorij Kolumbije, a dijele se na Frontove) imaju veliku autonomiju u odnosu na centralu pokreta.
Tako je još u srpnju 1. Front FARC-a, koji djeluje u okviru Istočnog bloka, uz granicu s Brazilom, donio deklaraciju u kojoj potpuno odbacuje potencijalni mirovni sporazum i najavljuje da će bez obzira na odluku vrha FARC-a nastaviti s oružanom borbom. Pritom se radi o jednoj od najvećih i najstarijih borbenih formacija FARC-a, s velikim ugledom među drugim borcima.
Labava struktura pomogla je FARC-u da preživi pola stoljeća rata, ali bi mogla usporiti ili potpuno omesti uspostavu mira.
2016-09-03 10:18:48
Kolumna Damira Pilića - Slobodna Dalmacija, 3 rujna, 2016
Milanovićev šovinistički odlazak udesno bolno sugerira da je Hrvatskoj nužna jedna istinski lijeva politička stranka, koja bi se jasno razlikovala od ove fejkerske socijaldemokratske verzije
Mangup s Iblerova trga i vođa lijeve partije uspio je naizgled nemoguće: razjariti ljevičare, sablazniti građanski centar i razgaliti desničare. Ako se u idućih tjedan dana ne dogodi nešto još bizarnije, upravo će šovinističke eskapade Zorana Milanovića o Bosni i Hercegovini, Srbiji i roditeljima novog šefa HDZ-a ostati upamćene kao najradikalniji događaj ove izborne kampanje.
Milanovićevim nacionalističkim ispadima nisu zgroženi samo glasači ljevice, nego i mnogi pristojni ljudi koji tvore tzv. tihu građansku većinu. Negativni osvrti na te ispade stižu i od ljudi s desnice, ali one nisu toliko posljedica neslaganja s Milanovićevim stavovima, koliko proizvod zbunjenosti i šokiranosti što im je mangup s Iblerova trga tako bezobrazno uletio u prostor koji su svih ovih 26 godina držali suvereno svojim.
Mnogo se zadnjih dana pisalo o motivima i razlozima koji su šefa SDP-a nagnali da se javno predstavi kao obična nacionalistička bitanga kojemu se “fućka” za opasne pokušaje da se fašistički pozdrav “Za Dom spremni” prikaže kao nešto normalno, pače i domoljubno, i to u vremenima kad su takvi politički ekstremi prvi put u samostalnoj Hrvatskoj prodrli u parlament. Umjesto da, kao šef nominalno lijeve partije, protiv takve anticivilizacijske ofenzive i društvene regresije vikne do neba, njemu se fućka?!
Unuk 'dede ustaše’
Taktički razlozi za Milanovićevo poniranje u ulogu unuka “dede ustaše” nisu toliko zanimljivi, jer su očigledni: svjestan da ne može računati na postizbornu koaliciju s Mostom (zbog prevelikog utjecaja Crkve na šefove te političke grupacije) i izračunavši da mu za pobjedu treba više glasova nego što HDZ i Most mogu skupiti zajedno, šef SDP-a bacio je politički parangal u domobranskim vodama neodlučnih birača, onih koje krasi tzv. umjereni nacionalizam, dakle onih koji ne bi baš klali i zlostavljali Srbe, ali im intimno nije mrsko što ih u Hrvatskoj više nema.
Mnogo više od taktičkih, zanimljivi su strateški razlozi ovakvog “ribarskog izleta” šefa SDP-a. Zašto je sebi dopustio tako primitivan mamac, zbog kojeg bi u naprednijim demokracijama bio hitno isključen iz ribolova i kazneno sankcioniran zbog korištenja nedozvoljenog ribičkog pribora?
Odgovor je koliko banalan, toliko i tužan: zato što može. Zato što zna da lijevo od njega i SDP-a nema ničega, odnosno ničega što ima realnu političku snagu. Zato što je svjestan koliko su ne samo lijeva nego i građanska Hrvatska užasnute onim što je simbolizirao i nagovještavao Hasanbegović, pa je siguran da će dovoljna većina takvih glasača otrpjeti njegovo taktičko hasanbegovanje, začepiti nos i svejedno glasati za Narodnu koaliciju.
Za nešto više od tjedan dana znat ćemo je li se šef SDP-a preračunao i je li na desnom mostu dobio više nego što je izgubio na lijevoj ćupriji. Ali ovaj njegov rezon je možda i najvažnija stvar koja se mora zapamtiti iz cijelog slučaja, možda i najvažnija uputa za budućnost Hrvatske. To je spoznaja da je cijeli lijevi politički prostor potpuno prazan.
Jer, da se ne zajebavamo, niti je SDP stranka ljevice, niti je Zoran Milanović ikada bio ljevičar. Šef socijaldemokrata je barem toliko pošten da tu činjenicu nikad nije ni skrivao: svašta smo proteklih godina od njega čuli u smislu samoodređenja, u rasponu od liberala do kalvinista, ali riječi poput “ljevica” i “ljevičar” iz njegovih su usta izlazile samo u pogrdnom kontekstu, kako i priliči kalvinističkom liberalu.
Armija deklasiranih
Recimo, kad su lani tisuće antikapitalističkih prosvjednika omeli i prekinuli svečanu procesiju otvaranja nove zgrade Europske centralne banke u Frankfurtu, Milanović ih je – umjesto da bude u prvim redovima prosvjeda, poput čelnika njemačke parlamentarne ljevice Die Linke – nazvao “divljacima”. A neoliberalni kapitalizam nikad nije nazvao “divljačkim”; štoviše, prigrlio ga je kao rod rođeni, kao što mater grli ženika lude kćeri.
Samouvjereni Milanovićev šovinistički odlazak udesno bolno sugerira da je Hrvatskoj prijeko potrebna jedna istinski lijeva politička stranka, koja bi se jasno razlikovala od ove fejkerske socijaldemokratske verzije, tako da lijevi glasači napokon dobiju opciju koje se neće sramiti. To bi morala biti stvarna antisistemska, antikapitalistička i antifašistička stranka koja se neće libiti da otvoreno dovede u pitanje postojeće društveno uređenje. Bez revolucionarnog nasilja, parlamentarnim putem.
Baza te buduće partije više ne mogu biti deklasirani proleteri, jer su iščezli poput Srba iz Hrvatske. Ali tu je armija deklasiranih prekarnih radnika koja će biti sve brojnija i očajnija. A u današnjoj Hrvatskoj toj se armiji obraćaju samo Radnička fronta (teorijski) i Živi zid (uličnom borbom protiv deložacija). Za jednu ozbiljnu zemlju to je daleko premalo.
Tko želi popravljati kapitalizam – široko mu polje. I alal mu vera: nemamo ništa protiv utopija, dapače. Ali nam treba i malo realnosti i neimarskog znanja o tome kako se neke građevine popraviti ne mogu. I tu ne mislimo na Zorana Milanovića.
2016-09-03 10:36:14
Damir Pilić o novoj knjizi Yanisa Varoufakisa “Trpite ono što morate? Povijest Europske unije i njezina budućnost” - Slobodna Dalmacija, 3 rujna, 2016
Vrata lifta su se otvorila pred dugačkim, hladnim hodnikom na čijem me je kraju čekao taj veliki čovjek u svojim čuvenim invalidskim kolicima. Kad sam prišao, nije prihvatio pruženu ruku. Umjesto da se sa mnom rukuje, znakovito me sav užurban uveo u svoju kancelariju.
Usprkos tome što su se moji odnosi s dr. Schäubleom poboljšali u mjesecima koji su uslijedili, neostvareni stisak ruke u velikoj mjeri simbolizira ono što nije u redu s Europom.
Varoufakis, str. 11
Slavni grčki ekonomist i bivši SYRIZA-in ministar financija Yanis****Varoufakis objavio je novu knjigu, koja je u izdanju zagrebačkog Sandorfa dostupna i u hrvatskom prijevodu, pod naslovom “Trpite ono što morate? Povijest Europske unije i njezina budućnost”. U njoj autor detaljno, britkim i jasnim stilom, rekonstruira uspon i pad svjetskog kapitalizma nakon Drugog svetskog rata (od dolarskog sustava iz Breton Woodsa, preko tzv. Nixonovog šoka iz 1971. do eksplozije financijskog kapitalizma krajem 90-ih, koja je dovela do sloma 2008. godine), analizira “crne točke” Europske unije i globalnog financijskog poretka, te obrazlaže svoj strah od totalitarne budućnosti našeg kontinenta.
Naslov knjige odražava jednu od ključnih Varoufakisovih teza, onu o suštinskoj nedemokratičnosti Europske unije: autor otvoreno tvrdi da pravila po kojima se moraju ponašati europske vlade stvaraju najmoćnije članice EU-a (prije svih Njemačka), dok su slabije članice – s njegovom Grčkom kao najdrastičnijim primjerom – primorane trpjeti štetne posljedice tih nametnutih pravila, upravo zato što su slabe. Citirajući starogrčkog filozofa Tukidida (“Moćni zapravo čine ono za što im se pruži prilika, dok slabi trpe ono što moraju”), Varoufakis zapravo opisuje današnje europske “igre prijestolja”, u kojima glavnu ulogu ne igraju legitimno izabrane europske vlade nego tajanstvena financijska sekta poznata pod imenom Eurogrupa, čiji članovi za svoje odluke ne odgovaraju nikome, iako te odluke presudno određuju živote i budućnost europskih građana.
Na jednom mjestu Varoufakis takvu dogmatsku strukturu odlučivanja u europskim institucijama uspoređuje s nekadašnjom Komunističkom partijom SSSR-a: “Službenici iz Bruxellesa, njemački i francuski dužnosnici, predstavnici Europske centralne banke, svi su naučili očekivati od predstavnika manjih država članica da se podrede odlukama jakih, baš kao što se od predstavnika sovjeta očekivalo da podignu svoje karte tijekom zasjedanja Centralnog komiteta Komunističke partije Sovjetskog Saveza.”
Knjigu je Varoufakis počeo pisati još 2012. godine. I taman kad je bio pred finalizacijom prve verzije, u siječnju 2015., na prijevremenim izborima u Grčkoj dogodila se povijesna promjena, jer je prvi put nakon pada Berlinskog zida u jednoj europskoj zemlji voljom naroda na vlast došla izvorna lijeva stranka, s krajnjim programskim ciljem ostvarenja demokratskog socijalizma – SYRIZA. Poziv njenog lidera Alexisa Tsiprasa da bude ministar financija i da pokuša spasiti Grčku iz kreditne omče Varoufakis nije mogao odbiti, i tako je knjiga šest mjeseci stajala na čekanju, sve dok u srpnju, nakon mučnih i neuspješnih pregovora s europskim kreditorima, Varoufakis nije podnio ostavku.
Tako je knjiga dobila novu dimenziju, jer je autor u međuvremenu, na brojnim ministarskim pohodima u Bruxelles i Berlin, stekao uvid u “srce europske krize”, te je prepravio ranije napisana poglavlja i dodao novi materijal. Iako, Varoufakis ističe kako je pazio da u knjigu ne uvrsti vlastita iskustva iz pregovora u kojima je sudjelovao kao SYRIZA-in ministar, dodajući da će “taj triler morati pričekati novu knjigu”.
Pa ipak, već i u ovoj knjizi Varoufakis daje niz nagovještaja i pikantnih sličica o tome kako su europski krokodili brutalno slomili grčke ljevičare. Tako na više mjesta opisuje svoje sastanke s europskim glavešinama i hladni cinizam kojim su redom odbijali sve njegove prijedloge, čak i kad su mu priznavali da je potpuno u pravu.
“Bilo mi je rečeno da o osnovnim parametrima programa nisam mogao pregovarati, ali da smo ih mogli implementirati s ‘maksimalnom fleksibilnošću’. Što je zvučalo gotovo prihvatljivo, sve dok nisam uvidio da je ‘maksimalna fleksibilnost’ značila izbor između rezanja dječjeg dodatka i smanjenja minimalnih mirovina. Značila je također potpunu slobodu u okviru odluke koliko će grčkog jogurta biti iskorišteno za 30 grama tzatzikija”, izvještava Varoufakis. Neki temperamentniji Grk, s manje samokontrole, u takvim bi se trenucima zasigurno potukao s nadmenim sugovornikom, ali Varoufakis se zadovoljio time da sve zapamti i da jednom o tome izvijesti europsku javnost.
Knjiga počinje dirljivom reminiscencijom iz autorova djetinjstva u Ateni, za vrijeme vladavine grčke fašističke vojne hunte (1967.-1974.), kada su njegovi roditelji svake večeri oko devet sati uzimali radioaparat i slušali specijalne emisije o Grčkoj koje je redovno emitirala njemačka radiostanica Deutche Welle, pokrivajući se pritom crvenom dekom, kako njihov subverzivni čin ne bi otkrio susjed Grigoris koji je kao doušnik špijunirao za huntu.
Te radijske seanse dječak Yanis doživljavao je kao “prozor koji je gledao u daleku, demokratsku Europu”, a nakon emisije roditelji bi se izvukli ispod deke i sjeli za stol u blagovaonici, skupa s dječakom, te pretresali ono što su upravo čuli. U nekoj psihološkoj analizi Yanisa Varoufakisa moglo bi se ispostaviti da su baš te tajnovite radijske večeri iz djetinjstva stvorile od njega “političku životinju” kakav je danas.
“Iako nisam u potpunosti razumio o čemu govore (…), bio sam očaran osjećajem uzbuđenja pred čudnim događajem u kojem smo sudjelovali: ukoliko smo željeli saznati što se događalo u našem vlastitom gradu, morali smo samo otputovati na krilima radiovalova – pokriveni našom zaštitničkom crvenom dekom – do zemlje koja se zove Njemačka”, piše Varoufakis u predgovoru.
Stoga možemo samo zamisliti koliko je bilo Varoufakisovo razočaranje kad je pedeset godina kasnije, u veljači 2015., kao grčki ministar financija otišao u svoj prvi službeni posjet Berlinu i tamo naišao na, blago rečeno, hladan prijem.
“Grčka ekonomija je kolabirala pod planinom duga, a Njemačka je bila njezin glavni kreditor. Moja prva stanica je svakako bilo njemačko savezno Ministarstvo financija, gdje sam se trebao sastati s ministrom, legendarnim doktorom Wolfangom Schäubleom. Za njega i njegove podčinjene predstavljao sam puko smetalo”, evocira Varoufakis, opisujući kako ga je Schäubleov zamjenik drsko pitao “Kada mogu dobiti natrag svoj novac?”
Varoufakis piše kako je bio svjestan da se radikalno ljevičarska SYRIZA ne uklapa u planove doktora Schäublea i kancelarke Angele****Merkel, jer je njihov politički favorit i vjerni suradnik u Grčkoj dotad bila stranka desnog centra Nova demokracija, koju je SYRIZA upravo porazila na izborima. Tada se odigrala scena koju spominjemo na početku ovog teksta, kada doktor Schäuble na hodniku ispred svoje kancelarije nije prihvatio ponuđenu Varoufakisovu desnicu, odbivši rukovanje s ljevičarskim ministrom čije su fotografije na kojima pozira na velikom motociklu već obigrale svu europsku štampu i učinile ga novim, nekonvencionalnim licem europske politike, nekom postmodernom verzijom Che Guevare. Varoufakis je bio šokiran potezom doktora Schäublea.
“Ta gesta je predstavljala simboličan dokaz da se tijekom polovice stoljeća koja je dijelila moje noći provedene ispod crvene deke od tog mog prvog službenog susreta u Berlinu Europa suštinski promijenila”, piše on i dodaje: “Moj domaćin nikako nije mogao zamisliti da sam došao u njegov grad s glavom prepunom uspomena iz djetinjstva u kojima je Njemačka bila moj predmet utjehe.”
Varoufakisovo otrežnjenje iz “njemačkog sna” bilo je brzo, bolno i surovo: bila je to borba između Davida na motoru i Golijata u invalidskim kolicima. Tog berlinskog dana, na sve njegove argumente o neodrživosti grčkog duga, visoki dužnosnici Savezne Republike Njemačke odgovarali su mu obeshrabrujućom rečenicom: “U svakom slučaju, dug je dug!” Uzalud ih je Varoufakis podsjećao da je na međunarodnoj konferenciji 1953. u Londonu upravo Njemačkoj oprošten najveći dio njenog ratnog duga prema drugim državama (uključujući i prema Grčkoj), i da je baš taj oprost dugova omogućio impresivan ekonomski rast Njemačke nakon Drugog svjetskog rata. “U svakom slučaju, dug je dug!” ponavljali su visoki njemački dužnosnici.
“Moj odgovor u Berlinu glasio je da bi restrukturiranje javnog duga Grčke bilo od suštinskog značaja za stvaranje ekonomskog rasta koji je neophodan da bi nam pomogao isplatiti dugove; u suprotnom Grčka ih neće imati čime otplatiti”, piše Varoufakis, te zaključuje: “Ovaj prijedlog nije se svidio ama baš nikome.”
Nasuprot raširenog mita da su za grčku krizu krivi lijeni Grci koji samo južnjački češu testise i žive na kreditnoj grbači vrijednih građana zapadne i sjeverne Europe, Varoufakis donosi detaljnu i trezvenu ekonomsku analizu uzroka krize, u kojoj najmanje podjednaku odgovornost snose i velike njemačke i francuske banke koje su u eri financijskog kapitalizma, prije sloma 2008. godine, Grčkoj i drugim južnim i manje razvijenim europskim državama plasirale kredite bez ikakvih razumnih garancija i jamstava, isključivo zato da bi profitirale na visokim kamatnim stopama.
U tom smislu indikativan je dio knjige – zapravo jedna prava beletristička dionica - u kojem Varoufakis opisuje svoje putovanje avionom 2011. godine od Frankfurta do New Yorka i razgovor sa suputnikom Franzom, višedesetljetnim zaposlenikom velike njemačke banke. Čovjek mu se požalio da se u svom poslu do 1998. “osjećao kao kralj”, a da mu je otada značajno opala kvaliteta života i zadovoljstvo poslom, sve do sloma 2008. godine. Varoufakis se začudio, jer su upravo godine između 1998. i 2008. bile “zlatno doba” bankara i financijskog kapitalizma. I Franz se otvorio.
Prije 1998. njegov posao je podrazumijevao službena putovanja po europskim metropolama, u cilju odobravanja kreditne sposobnosti vlada, lokalnih vlasti, komunalnih poduzeća, građevinskih poduzetnika, lokalnih banaka i velikih poduzeća. Potencijalni klijenti na sve su načine podilazili njegovom egu: vodili bi ga u najbolje restorane, u operu i na druga mondena mjesta, pritom se trudeći dokazati svoju kreditnu sposobnost. Po povratku u Frankfurt Franz bi analizirao dobivene podatke i dokumente, te donosio odluke tko će i koliko novca dobiti od njegove banke.
Uvođenjem eura kao zajedničke europske valute i razmahom financijskog kapitalizma, Franz je od svojih šefova dobio novi naputak: “Posuđuj, posuđuju, posuđuj!” Više nije bilo važno jesu li primatelji kredita solventni: Franz je dobio tjednu kvotu zajmova koje mora izdati bez obzira na kreditnu sposobnost njegovih klijenata. Znajući da će kredit sigurno dobiti, potencijalni klijenti više nisu vodili Franza ni u najbolje restorane, ni u operu. Od vrhunskog bankarskog analitičara postao je trgovački pomoćnik koji prodaje kredite po kućama. Kad bi šefove pokušao upozoriti na kreditne rizike takve prakse, dobio bi mrgodne poglede i javno iskazane sumnje u njegovu lojalnost.
Let od Frankfurta do New Yorka trajao je dugo i Franz je Varoufakisu ispričao mnoge stvari. A možda najvažniju stvar ostavio je za kraj razgovora, dok su na njujorškom aerodromu čekali prtljagu: “Grčka je bila naše glavno tržište visokorizičnih hipotekarnih kredita. Svako dobro, prijatelju.” A Varoufakis na to komentira: “Nijedan od nas dvojice nije mogao zamisliti da ću se četiri godine kasnije boriti da svojim kolegama ministrima financija objasnim da je neotplativi dug Grčke bio simptom kolektivne gluposti eurozone.”
Kao što znamo, kapitalističku krizu europske su glavešine pokušale rješiti rigoroznim mjerama štednje, koje su najviše pogodile zadužene mediteranske zemlje (Grčka, Španjolska, Portugal, Italija) i Irsku. Mnogo je stranica u knjizi Varoufakis potrošio da objasni uzroke tih dugova i posljedice nametnute politike štednje, ali jasnije od svega govori brutalna tablica na str. 363, koja prikazuje kako u svih tih pet najzaduženijih država surova višegodišnja politika štednje ne samo da nije smanjila njihove dugove, nego ih je još i znatno povećala.
Iz spomenute tablice se vidi da su već 2008. tri od navedenih pet država imale javni dug veći od onog koji dozvoljava sporazum iz Maastrichta, po kojem taj dug ne smije prelaziti 60 posto nacionalnog BDP-a. U tom trenutku, na početku krize, samo su Irska (25%) i Španjolska (36%) ispunjavale taj kriterij, dok je portugalski dug iznosio 68 posto BDP-a, talijanski 104 posto, a grčki 105 posto.
Dvije godine kasnije dug se u svim navedenim državama povećao i samo je još Španjolska (54%) bila ispod granice. Irski dug je s 25 skočio na 64 posto BDP-a, portugalski sa 68 na 84 posto, talijanski sa 104 na 116 posto, a grčki sa 105 na 130 posto.
Podaci iz 2014. još su porazniji: sada više nitko nije bio ispod granice od 60 posto. Španjolski dug porastao je na 92 posto BDP-a, irski na 123 posto, portugalski i talijanski na 130 posto, dok se grčki dug vinuo u nebesa, sve do 175 posto grčkog BDP-a. I to nakon šest godina rigorozne štednje koja je uništila socijalnu državu i živote velikog broja građana ovih zemalja, a naročito Grčke, učinila traumatičnim i nedostojanstvenim. Ali ni tako očite i egzaktne brojke nisu bile dovoljne da kreatori europskog poretka odstupe od promašene politike.
Varoufakis pri kraju knjige upozorava da – analogno s velikom krizom u Njemačkoj 1930-ih godina - prolongirana bijeda i siromaštvo širokih slojeva europskog stanovništva može dovesti do novog uspona nacizma i fašizma u Europi. Autor kroz cijelu knjigu nacizam naziva “zmijskim jajem”, a njegove elemente u današnjoj Europi, više ili manje maligne, nalazi u nizu zemalja: Francuskoj, Mađarskoj, baltičkim zemljama, Ukrajini, Srbiji, Hrvatskoj i Albaniji. A pritom najmanje štedi svoju zemlju, jedinu europsku državu u kojoj su nacisti ušli i u parlament: “Samo je u mojoj zemlji jedna bestidna nacistička partija, Zlatna zora, uspjela zabilježiti impresivni izborni rezultat.”
Glasno se pitajući zašto su nacisti prodrli baš u grčki parlament, Varoufakis sam i odgovara: zato što je u Grčkoj kriza bila najveća, ekonomski kolaps najozbiljniji, a posljedice štednje najdrastičnije. Stoga predlaže naputak za spas Europe od mogućeg totalitarizma: “Manje mjera štednje, pliće recesije, manje prostora da nacizam pusti korijenje.” I dodaje: “Europa je previše značajna da bi bila ostavljena svojim vladarima koji nemaju pojma.”
U tom duhu Varoufakis u dodatku knjige donosi dokument pod naslovom “Skromni prijedlog za rješavanje krize eurozone”, koji je uobličio u suradnji s dvojicom svjetski poznatih ekonomista, bivšim britanskim parlamentarcem Stuartom Hollandom i američkim stručnjakom Jamieom Galbraithom. Posrijedi je plan koji je usredotočen na četiri glavna pitanja: krizu javnog duga, krizu banaka, nedovoljno investiranje i eksploziju siromaštva u Europi.
Varoufakis ga titulira “skromnim” jer, kako kaže, za njegovo provođenje nisu potrebne nikakve nove institucije ni pravila, ali je nužna decentralizacija i demokratizacija postojećih europskih institucija. Jer, kako u knjizi tvrdi: “Nije prekasno. Još uvijek možemo sve izgubiti.”
2016-09-11 12:07:18
Kolumna Damira Pilića - Slobodna Dalmacija, 9.rujna, 2016
Tog 11. rujna 2001. sve je počelo zabijanjem putničkih aviona u najveće svjetske nebodere, a danas u plamenu nestaju najstariji sirijski i svjetski gradovi. Taj Jedanaesti rujan označio je početak kraja slobodnog svijeta
Sutra se navršava 15 godina od samoubilačkog napada al-Qaidinih pilota na Ameriku. Radikalni događaj rezultirao je rušenjem tornjeva Svjetskog trgovačkog centra u New Yorku, pogibijom svih 19 terorista i 3000 američkih civila, trajnom američkom paranojom te posljedičnom pretvorbom svijeta u opasno i nesigurno mjesto, osobito ako ste tamnije puti, nosite bradu i zovete se Ahmed ili Abdullah.
Nesreća je htjela da u tom tragičnom trenutku u Bijeloj kući stoluje intelektualno možda i najpotkapacitiraniji američki predsjednik u povijesti, koji je požar išao gasiti benzinom i tako islamski svijet pretvorio u buktinju koja prijeti da će spržiti čitav planet. Serija osvetničkih ratova koju je George Bush pokrenuo kao vrhovni zapovjednik najjače svjetske armije dovela je do situacije u kojoj danas, 15 godina kasnije, cijela “zelena transverzala” od Libije do Afganistana izgleda kao gotovo neprekinuto bojno polje na kojem se ruše snovi čovječanstva o boljem i pravednijem svijetu.
Bujanje islamskog ekstremizma, kao direktna posljedica američkih intervencija u muslimanskim zemljama i rušenja njihovih sekularnih režima – koji su imali snažne autoritarne crte, pa i pokoju diktatorsku, ali su činili neprobojni bedem za islamske fašiste – stvorila je i milijunske kolone izbjeglica koji danas preplavljuju europske zemlje, na radost svih europskih ekstremista i fašista novog doba, koji sada pronalaze svoj smisao postojanja i poganom antiimigracijskom retorikom privlače mase uplašenih Europljana, pa tako i naš kontinent ubrzano gubi progresivne značajke koje su ga činile najboljim mjestom za život. Umjesto multikulturalnog filma u boji, gledamo crnu-bijelu seriju nacionalističkih priča, od Britanije do Ukrajine, od Finske do Austrije.
Dobro jutro, brate Orwelle
No Europa nije samo kolateralna žrtva američkog 11. rujna. U svakoj priči o današnjem stradanju Europe vazda valja ponavljati da je Europa i sukrivac tog stradanja, jer su njene najmoćnije zemlje i njihove armade – od ratnih aviona do kopnenih specijalaca – dale ruku Americi u destruiranju Bliskog Istoka i sjeverne Afrike.
Samoubilačka akcija sunitskih ekstremista otprije 15 godina dovela je i do dramatičnog porasta ovlasti američkih špijunskih agencija, što je suzilo granice privatne slobode samih građana Amerike, a posredno i svih stanovnika planeta. Upravo zahvaljujući političkoj panici koja je u SAD-u izbila nakon 11. rujna, tamošnje obavještajne agencije – pogotovo one koje prisluškuju elektroničke komunikacije – izmaknule su svakom nadzoru i upustile se u beskrajno špijuniranje (ne samo) svojih građana.
Time je američko društvo od nekadašnje blistave uzor-demokracije uplovilo u zonu sna svakog totalitarizma: apsolutno nadziranje svih komunikacija svih članova društva. O tome nas je obavijestio narodni heroj Edward Snowden, bivši pripadnik američke Nacionalne sigurnosne agencije (NSA), koji u jednom trenutku više nije mogao podnijeti spoznaju da živi u Orwellovoj distopiji, pa je tu spoznaju odlučio podijeliti sa svijetom, žrtvujući mnogo više od vlastite karijere.
Sarah u Šibeniku
Onaj tko je čitao knjigu nagrađivanog Guardianovog novinara Lukea****Hardinga “Snowden: Dosjei”, morao je zapaziti naoko zbunjujući detalj: Snowden ne samo da nije nikakav ljevičar, pogotovo ne marksist, nego nije niti pristalica američke Demokratske stranke. Suprotno tome, taj čovjek je, barem u ranim mladenačkim godinama, izražavao snažna republikanska uvjerenja, a u ekonomskom smislu stajao je još desnije i zastupao stavove koje nazivamo libertarijanskim.
Njegovi mailovi iz “ranih dana” – objavljeni u Hardingovoj knjizi – pokazuju čovjeka koji ne samo da se snažno zalaže za slobodu nošenja oružja američkih građana (uključujući i poluautomatsko naoružanje), nego i duboko prezire svaki oblik socijalne države. Ako je tako zadrti tip ustao protiv onoga u čemu je sudjelovao, onda možemo samo zamišljati što je sve vidio. Ponešto o tome zasigurno znade novinarka i aktivistica WikiLeaksa Sarah****Harrison, koja ga je izvela iz Hong Konga i dovela u moskovski azil, provevši s njim nekoliko moskovskih mjeseci. Harrison upravo večeras gostuje na festivalu FALIŠ u Šibeniku, pa bi šibenska publika mogla štogod doznati o onome što je Snowden vidio.
Prije 15 godina sve je počelo namjernim zabijanjem putničkih aviona u najveće svjetske nebodere, a danas, kao posljedica nepromišljenih američkih reakcija, u plamenu i ruševinama nestaju najstariji sirijski i svjetski gradovi, koje pod američkim štitom napadaju i ruše upravo ideološka braća i rođaci onih koji su prije 15 godina srušili tornjeve u New Yorku. Taj Jedanaesti rujan označio je početak kraja slobodnog svijeta.
Iz zbirke intervjua s hrvatskim i europskim marksistima “Marx nije mrtav”: Disolucija Europe je jedini način da Europa postane bolja
2016-09-13 02:31:27
Intervju s Dr. Panagiotisom Sotirisom (45), markističkim sociologom s atenskog Sveučilšta i liderom grčke antikapitalističke ljevice “Antarsya” vo đ enim 2015
Intervju Sociolog s atenskog Sveučilišta, dr. Panagiotis Sotiris (r. 1970), osim kao istraživač na atenskom Fakultetu medijskih i komunikacijskih studija (Faculty of Media and Communication Studies), djeluje i kao jedan od lidera fronte grčke antikapitalističke ljevice “Antarsya”, koja je politički pozicionirana ljevije od SYRIZA-e i nije parlamentarna stranka, ali je na lokalnim izborima dobila ponešto zastupnika, osobito u pojedinim atenskim četvrtima.
S dr. Sotirisem sastajem se upravo u “oslobođenoj” anarhističkoj četvrti Exarchia. Kako kaže, Exarchia je za njega “vrlo dinamičan kvart, zanimljiv, borben, ali ne i opasan”.
- Jeste li postali profesor marksizma, odnosno marksist, zato što ste vjerovali u to učenje ili iz nekog drugog razloga?
- Specijalizirao sam se za socijalnu filozofiju, oduvijek sam bio marksistički orijentiran. I moja doktorska teza je o francuskom marksističkom filozofu Louisu Althusseru. Marksizam je veza između mog teorijskog rada i političkog angažmana, jer sam i član Koordinacijskog komiteta radikalno lijeve koalicije “Antarsya”. Dakle, marksizam za mene nije samo teorija, nego i način da budem politički uključen u društvena zbivanja.
- Zašto ste postali marksist? Kako je u Vama došlo do te odluke?
- Čim sam postao politički svjestan, kao tinejdžer, odmah sam bio na ljevici. Čitao sam marksističku literaturu kako bih razumio društvo. Ljudi postanu ljevičari iz puno razloga. Recimo, ja ne volim nejednakost i socijalnu nepravdu. Ali da bi razumio antagonizam u društvu, trebaš teorijske instrumente. Da bi mijenjao društvo, moraš poznavati teoriju.
- Sjećate li se koje ste prve marksističke knjige pročitali?
- Mislim da su to bile “Komunistički manifest” i Lenjinova “Država i revolucija”.
- Kako ste doživjeli slom socijalizma i marksističkih režima u Istočnoj Europi 1989. godine? Kako su te promjene utjecale na Vas osobno i profesionalno?
- Tada sam još išao u srednju školu. Bio sam orijentiran na antikapitalističku ljevicu, ali sam istodobno bio kritičan prema sovjetskom komunizmu zbog represije i opresije. Takozvane “socijalističke zemlje” Istočne Europe su bile autoritarne i zato su i došle u krizu. Kolaps tog socijalizma nisam doživio kao traumu, kao što su to doživjeli neki stariji ljudi oko mene.
Ali shvaćao sam da je to nešto negativno za budućnost, jer kolaps socijalizma nije bio rezultat pozitivnih socijalnih i društvenih procesa, nego se režim upleo u svoje kontradikcije. I nastupila je arogancija neoliberalnog kapitalizma. U bivšim socijalističkim zemljama pod maskom liberalne demokracije došao je reakcionarni nacionalizam, a u bivšoj Jugoslaviji i građanski rat. Iako se nikad nisam identificirao sa SSSR-om, bilo mi je jasno da slom socijalizma predstavlja poraz radničke klase i da to nije dobro za budućnost Balkana i Europe.
- Za koji dio marksističkog učenja smatrate da je danas zastario? A koji dijelovi tog učenja mogu biti relevantni i danas?
- Marksizam je kontradiktorna teorija. Uvijek je bio povezan s historijom radničkog pokreta, a znamo da je taj pokret nastao kao proleterska opozicija prema buržoaziji. Imamo povijest radničkog pokreta, ali i povijest poraza radničke klase.
Zastario je stari stil dijalektičkog materijalizma. Marksizam je poslužio za staljinizam. Mi sada znamo tragične posljedice staljinizma, čak i ekonomije koja je bazirana na modelu SSSR-a. Iz socijalističkog eksperimenta znamo da je ideja reprodukcije kapitalističkih odnosa u socijalističke uvjete zastarjela. Ali i danas moramo čitati Marxa zbog uloge države koja uvijek štiti vladajuću klasu.
Od Pariške komune znamo da radnička klasa ne može samo tako uzeti državni aparat i vladati. Jer u takvom modelu nema mjesta za proleterske organizacije i nezavisne inicijative. Socijalizam je također, u slučaju SSSR-a, pokazao imperijalizam. Stoga moramo ponovno razmisliti o politici inspiriranoj Marxom. Trebamo nove političke inicijative, trebamo “realnu demokraciju”.
- Kakve bi morale biti te “nove političke inicijative”?
- Lenjinov model jednopartijskog socijalizma pokazao se pogrešan. Novi socijalizam mora doći iz demokracije, ne birokratskim planiranjem nego samoorganiziranjem. Iskustvo 20. stoljeća nije dobra polazna točka za socijalizam 21. stoljeća.
To nema veze s kapitalističkim razvojem. Marx se obračunavao s kapitalističkom ideologijom 19. stoljeća, koja je bila usmjerena na razvoj industrije i ekonomije. Danas smo, u 21. stoljeću, puno svjesniji. Postoje granice rasta i to moramo poštovati. Kapitalizam ubija. (To je i papa Frane nedavno rekao, op. D.P.) Kad se spominje stari poklič Rose Luxemburg “Socijalizam ili barbarstvo!”, valja znati da je barbarstvo inherentan dio dinamike kapitalizma.
- Smatrate li da je socijalististički eksperiment u 20. stoljeću propao zato što se provodio u nerazvijenim i zaostalim zemljama, suprotno Marxovim idejama i naputcima?
- Mislim da problem nije bio u tome što je revolucija došla u zaostalim zemljama. Drugi svjetski rat je donio revolucionarni potencijal – u Italiji i Francuskoj je imao više veze s demokracijom. Pitanje nije jesu li okolnosti zrele. Revolucija je iznimka, ona nije normalna posljedica razvoja, nego se uvijek rađa kad je stanje teško.
Ne može se novo društvo izgraditi bez revolucionarnih promjena, ali revolucionarni proces mora imati demokratsku formu. Revolucija ne mora biti nasilna. Ali ne mislim da je moguća mirna tranzicija u socijalizam, jer se uvijek moraš konfrontirati s kapitalizmom i državom kao zaštitom vladajuće klase. Međutim, odbijam simplificirati revoluciju kao nogometnu utakmicu, u kojoj jedan tim čine buržuji, a drugi proleteri. Nije tako jednostavno, puno je kompleksnije.
- Kako gledate i doživljavate izbornu pobjedu SYRIZA-e u Grčkoj i uspon neomarksističkih stranaka u drugim zemljama Europe (Podemos u Španjolskoj, Die Linke u Njemačkoj, Inicijativa za demokratski socijalizam iZdružena levicau Sloveniji)?
- U Grčkoj se događa povijesna stvar: prvi put je pobijedila ljevica koja nije socijaldemokratska. To je snažan politički primjer koji može promijeniti politički pejsaž Europe. Socijaldemokratski PASOK je u Grčkoj bio važan i snažan od 1981. do 2009. godine, nikad nije imao ispod 30 posto glasova, a 2009. je došao do čak 44 posto. A danas ima samo četiri posto, jer je u lijevi prostor ušla SYRIZA. To je historijska šansa.
Sada trebamo idući korak. OK, ljevica je pobijedila, ali ljudi u Europi moraju vidjeti da je promjena moguća, i to radikalna. Ali je problem što SYRIZA odbija radikalnu strategiju raskida, nego pokušava postići sporazum s kreditorima, i tu onda nema promjena. Samo raskid s EU može dati pozitivan primjer, jer time šaljemo poruku: “Evo, čak i u raskidu mi možemo napraviti pozitivno društvo.” A ovo je pogrešna poruka radničkoj klasi.
Još 2010. su nam rekli: “Ako odbacite euro, doći će vam recesija, nezaposlenost i pad životnog standarda.” I sada, pet godina kasnije, imamo upravo to, a zadržali smo euro. I zato mislim da ne može biti gore. Euro ti uzima suverenitet, više nemaš autonomnu politiku, prepušten si korporacijama i bankama. To je strukturni politički problem, a ne samo monetarni.
- Koje su glavne razlike između SYRIZA-e i vaše Antarsyje?
- U Grčkoj zadnjih godina imamo veliku socijalnu mobilizaciju, masovne pokrete zbog krize. Pitanje je bilo: “Kako?” Naše mišljenje je bilo da iskoristimo povijesnu priliku za radikalne političke poteze, odnosno raskid s Eurozonom i Europskom unijom, za razliku od SYRIZA-e. Oni su protiv štednje, ali za ostanak u Eurozoni. A to što žele je nemoguće postići unutar Eurozone, jer EU ne može postati solidarnija i humanija. Vidimo to po njihovu ponašanju prema Grčkoj, to je ta europska navodna humanost.
Pitanje je da li je moguće da Europska unija postane socijalistička. Samo jaki socijalni pokreti, koji će rastočiti ovakvu EU, mogu spasiti Europu. Ako ostaješ u EU i prihvaćaš njihove financijske i ostale uvjete, u nadi da ćeš nešto promijeniti, ti zapravo ostaješ u tom začaranom krugu. Ja vjerujem da je disolucija Europa jedini način da Europa postane bolja.
No, na vlasti je SYRIZA, a ne Antarsya. Mi nismo parlamentarna stranka, ali imamo podršku u sindikatima, a na lokalnim izborima dobili smo određeni broj zastupnika u nekim četvrtima Atene. Jaki smo na sveučilištima, među mladima. Uvijek smo aktivni u sindikatima, susjedstvu, lokalnim pokretima.
- Neki za vas iz Antarsyje kažu da ste militantni?
- Militantni smo u smislu organiziranja štrajkova.
- Vratimo se na SYRIZA-u. Kažete da njihova politika pregovora s Trojkom šalje krivu poruku radničkoj klasi?
- Pregovorima s Trojkom SYRIZA samo gubi vrijeme. Apsolutno je nužno inicirati promjene, što je SYRIZA pokušala, ali je zapela već na prvom koraku, a to je raskid s EU. Drugi korak mora biti nacionalizacija banaka, a treći je puni povratak radničkih prava. Četvrti korak je eksperimentiranje s novim ekonomskim formama, od samozapošljavanja do samoupravljanja.
Bitno je da se s kapitalističkom klasom vodi konstantna borba. To traži nove političke forme borbe i participacije radničke klase, kao i organizacije države, a može uključivati i nasilje, jer ne vjerujem da će buržoaska klasa mirno predati vlast. Moramo mobilizirati ne samo radnike, nego i intelektualce. Socijalizam se ne može uvesti dekretom.
- Hoće li SYRIZA-i biti lakše ostvarivati svoj neomarksistički program ako krajem ove godine (2015.) na izborima u Španjolskoj pobijedi stranka Podemos, koja se također protivi mjerama štednje, a izrasla je, kao i SYRIZA, iz uličnih demonstracija protiv kapitalizma?
- Naravno da će biti lakše, ali mi moramo postići da ljudi vide kako je u Grčkoj moguća promjena ne samo na izborima, nego i u stvarnosti. A mi u Grčkoj imamo puno ljudi na minimalnoj plaći. Od početka krize u javnom sektoru plaće su smanjene 25-30 posto, a u privatnom sektoru čak i više. Recimo, sveučilišni profesori su još uvijek dio srednje klase, ali zbog restrikcija budžeta žive sve lošije. Ja sam prekarijat.
- Grčka do kraja ovog mjeseca mora vratiti 1,6 milijardi eura duga (s profesorom Sotirisem razgovarali smo sredinom lipnja, nekoliko dana prije Tsiprasove odluke o referendumu, op. D.P.)? Kako to izvesti?
- Mislim da Tsipras mora hitno prekinuti pregovore i objaviti da nećemo platiti te dugove. A nakon toga mora početi implementirati svoj program: povući sve koncesije koje su dali kreditorima i kazati grčkom narodu da je nemoguće postići dogovor i da idemo ispočetka. Treba donijeti novo zakonodavstvo i zaustaviti sve privatizacije. Ne kažem da će biti lako, ali ovo samo produžava agoniju.
</div>