Transformacije u bibliografskom aparatu znanosti

transformacije_u_bibliografskom_aparatu_znanosti

#Transformacije u bibliografskom aparatu znanosti

##Repertorij – klasifikacija – dokumentacijski ured (nap.ur. [^1])

(1) Rat je dugo trajao, proširio se na sve zemlje i zbog velike štete koju je prouzročio u životu svakog čovjeka imao je, i imat će i dalje, posljedice na znanstvenu produktivnost. Čas za reviziju starog poretka samo što nije kucnuo. Pritisnuti nužnošću ekonomiziranja s ljudstvom i novcem te potrebom za većom produktivnošću da bismo održali korak sa svekolikom konkurencijom, morat ćemo provesti reforme u svim granama organizacije znanosti: u znanstvenim istraživanjima, u pohranjivanju rezultata tih istraživanja i u njihovoj širokoj dostupnosti.

Sve se događa simultano pa ono što ćemo ovdje istaknuti služi jedino tome da nam olakša razmišljanje. Srodna područja, ali i ona koja  su vrlo udaljena, uvijek utječju jedna na druga. Zato bismo trebali prepoznati zamah, svakim danom sve jači u organiziranju znanosti, koji donose tri velika trenda našega vremena: moć koju donosi udruživanje, tehnološki napredak i demokratsku orijentiranost institucija. Željeli bismo ovdje skrenuti pažnju na neke posljedice tih trendova koje se odnose na knjigu u svojstvu instrumenta za bilježenje novih otkrića te na neophodnost knjige u poticanju novih otkrića. 

Dugo se činilo da su knjiga, knjižnica u kojoj se ona čuva i katalog u koji je uvrštena dosegli vrhunac savršenstva ili da u najmanju ruku toliko služe svojoj svrsi da nije potrebno razmišljati o ozbiljnijim promjenama. Možda je tako i bilo do kraja prošloga stoljeća. No već desetak godina pred našim se očima događaju velike promjene. Sve veća produkcija knjiga i časopisa razotkrila je nedostatnost prethodnih metoda. Rastuća internacionalizacija znanosti traži od znanstvenih radnika da prošire opseg bibliografskih istraživanja. Rezultat je toga da se u svim zemljama, osobito u Njemačkoj, Sjedinjenim Državama i Engleskoj, pojavljuje pokret za širenje i poboljšanje knjižnica te za porast njihova broja. Izdavači su tragali za novim, fleksibilnijim, bolje ilustriranim i jeftinijom publikacijama koje su međusobno bolje koordinirane. Obavljeni su i opsežni katalogizacijski poduhvati poput Međunarodnog kataloga znanstvene literature i Univerzalnog bibliografskog repretorija. (nap.ur. [^2])
	
Postoje tri  činjenice, tri ideje, koje zaslužuju da ih se temeljitije prouči jer predstavljaju nešto doista novo što nam može dati buduće smjernice u ovom području. To su: repertorij, klasifikacija i dokumentacijski ured.

(2) Veličina repertorija, kao i veličina knjige, postupno se povećavala, a poboljšanja koja se u njemu događaju upućuju na to da se pojavljuje nešto novo što radikalno mijenja uvriježeni način poimanja stvari.

S gledišta forme, knjigu možemo definirati kao skupinu stranica izrezanih u istom formatu i skupljenih tako da tvore cjelinu. Nije uvijek bilo tako. Knjiga je dugo bila jedan svitak, jedan volumen. Na papirusu i pergamentu, koji su se koristili umjesto papira, pisalo se kontinuirano od početka do kraja. Čitanje je zahtijevalo odmatanje što zasigurno nije bilo vrlo praktično kada je trebalo konzultirati određeni odlomak ili pisati na poleđini. U prvim stoljećima modernog doba pojavljuje se codex, iz njega je nastala naša suvremena knjiga i s njim su nestale prethodne smetnje. No kodeks je imao brojne druge mane. On je zaokružen, završen i ne dopušta mogućnost naknadnog dodavanja. Periodičke publikacije koje izlaze u nizu znanosti omogućuju da se rezultati kontinuirano okupljaju na jednom mjestu. Loša strana toga je da zbirke periodike lako podliježu neredu. Nemoguće je napraviti poveznice sličnih ili spojenih stavki jer se bez prethodnog plana nadodaju jedne nadruge, a istraživački rad pretpostavlja rukovanje velikim količinama teškog papira. Indeksi su, naravno, pomogli i postignut je napredak – tematski indeksi, složeni ponekad sistematski, a ponekad analitički te indeksi imena osoba i mjesta. Godišnjim indeksima prethodili su mjesečni sažeci, a slijedili ih opći indeksi prikupljani u razdobljima od pet, deset ili dvadeset i pet godina. Tako je već postignut korak naprijed, no pravi napredak dolazi s repertorijem.

Svrha repertorija je da se razdvoji ono što je u knjizi amalgamski spojeno, da se ono što je kompleksno svede na osnovne elemente kojima se potom dodjeljuje jedna stranica. Stranice se ovdje odnose na listove papira, ili na kartice, ovisno o tome koji se format koristi. U pitanju je "monografsko" načelo koje je tako dovedeno do svojih krajnjih konzekvenci. Više se ne rade uvezi, a ako se nastavljaju koristiti, postatju pomični, to jest, kartice koje su pričvršćene spajalicom ili zataknute na držač ili spojene na neki drugi način, mogu se odvajati. Tako se mogu umetati nove kartice, koje zamjenjuju stare, i mogu se slagati po novom redoslijedu.
Repertorij je nastao iz kataloga. Sasvim je jasno da su u njemu umetanja nužna. Nije postojala nikakva sumnja oko toga da ga moramo shvatiti unitarno ili monografski: jedno djelo, jedan naslov - jedan naslov, jedna kartica. Rezultat je toga da se postupno odbacilo korištenja registara s popisima istih zbirki za pojedinačne knjižnice jer ih je, kako su se zbirke širile, trebalo neprestano prepravljati. To odbacivanje bilo je praktično i utemeljeno u empiriji. Ako malo promislimo, dolazimo do pitanja može li ta nova tehnika imati širu primjenu.
Je li knjiga, zapravo, išta drugo do jedan kontinuirani redak koji se najprije prelama prema dužini a potom rasteže prema poravnanju stranice? Taj prelom, to dijeljenje, potpuno je mehaničko, i ne odgovara niti jednoj podjeli ideja. Repertorij nam daje praktičan način za fizičku podjelu knjige u skladu s intelektualnom raspodjelom ideja.

Nakon knjižničnog rukopisnog kartičnog kataloga ubrzo je uslijedio katalog s tiskanim karticama (American Library Bureau, Catalogue ili Library of Congress u Washingtonu) (nap.ur. [^3]), potom su na karticama tiskane bibliografije (International Institute of Bibliography, Concilium Bibliographicum) (nap.ur. [^4]), potom indeksi vrsta (Index Speciorum) (nap.ur. [^5]). Prebacili smo se s malih kartica na velike, na cijeli list, i svjedočili kako i kompendiji odbacuju stari i preuzimaju novi oblik (Jurisclasseur, ili pravni sažeci u formi kartica). Na karticama se našla čak i enciklopedija (Nelson Perpetual Cyclopedia). (nap.ur. [^6])

Gledano s teorijskog i tehničkog stajališta, u repertoriju imamo novi instrument za analitičko i monografsko bilježenje podataka, pojmova i informacija. Sustav je poboljšan razdjelnim karticama različitih oblika i boja koje se smještaju tako da na van iskazuju konture korištene klasifikacije čime se vrijeme pretraživanja smanjuje na minimum. Daljnje poboljšanje donijela je mogućnost da se pomoću rezanja i lijepljenja koriste materijali tiskani u velikom formatu, pa čak i knjige pri čijem se objavljivanju repertorij uopće nije uzimao u obzir. Sve što nam je potrebno možemo dobiti iz dva primjerka knjige, od jedne uzimamo recto, a od druge verso. Otišlo se i korak dalje pa se iz primjera statističkih strojeva, poput onih koji su se koristili za popis stanovništva u Washingtonu (sic) (nap.ur. [^7]), izlučio princip "selekcijskog stroja" koji obavlja mehaničku pretragu ogromne količine materijala i među tisućama obrađenih kartica zadržava samo one koje se odnose na postavljeno pitanje. 

(3) Razvitak u tom smjeru, poput repertorija koji je prethodio, pretpostavlja klasifikaciju. To nas vodi do preispitivanja druge praktične ideje koja se odnosi na transformaciju knjige.

Klasifikacija igra jako važnu ulogu u znanstvenom mišljenju. Ako možemo reći da je znanost dobro ustrojen jezik, moguće je i ustvrditi da je tu riječ o potpuno dovršenoj klasifikaciji.

Znanost čine dokazane činjenice organizirane u strukturu sustava, hipoteza, teorija, zakona. Ako postoji određeni poredak stvari, neophodno je da takav poredak postoji i u znanosti koja odražava i objašnjava prirodu. I zato se od vremena grčke misli do danas ulažu stalni napori da se klasifikacija unaprijedi. U tome postoje tri osnovna smjera: klasifikacija koja se proučava kao aktivnost uma; opća klasifikacija i plan znanosti; sistematizacija primjerena pojedinoj disciplini. Ideja poretka, razreda, roda i vrste proučava se od Aristotela, slijedi ga Porfirije, nastavljaju skolastički filozofi i suvremeni logičari. Klasifikacija znanja proteže se sve od Grka a duguje puno doprinosima Bacona i renesanse. Kao pojedinačan i zaseban problem postavljaju je D'Alembert i Encyclopédie te Ampère, Comte i Spencer. Skoriji radovi Manouvriera, Durand de Crosa, Gablota, Navillea i de la Grasserija usredotočuju se na različite aspekte klasifikacije. (nap.ur. [^8]) A što se sistematike tiče, možmo reći da je postala sam temelj organizacije znanja kao znanstvenog tijela. Ako znamo da postoji 28 milijuna zvijezda, milijun kemijskih spojeva, 300.000 biljnih vrsta, 200.000 životinjskih vrsta itd., nužno je posjedovati način, Arijadninu nit, za pronalaženje puta u labirintu koji čine svi ti predmeti proučavanja. Zato što postoje znanosti o bićima i znanosti o pojavama, i zato što se međusobno presijecaju kad bolje razumijemo stvarnost u cjelini, neophodno je da se koristimo ovim sredstvima kako bismo se mogli pozivati i na jednu i na drugu. Koliko je znanost u određenom trenutku razvijena najbolje pokazuje njezina sistematika baš kao što opća klasifikacija znanosti pokazuje koliko je razvijena enciklopedija, filozofija znanja. Nastala je međutim i potreba za praktičnim klasifikacijskim instrumentima. Klasifikacije o kojima smo upravo govorili neprestano se mijenjaju, ako se i ne mijenja njihov opći sklop, mijenjaju se detalji. U praksi su takva nestabilnost i varijabilnost koja ovisi o trenutku, o različitim školama mišljenja i o pojedincima, neprihvatljive. I kako je porijeklo repertorija u katalogu, tako i praktična klasifikacija ima porijeklo u knjižnici. Knjige prenose znanje i neophodno ih je složiti u zbirke. Sheme po kojima se to treba učiniti iznalaze se od srednjega vijeka. Razrada velikih sistema događala se u 17. i 18. stoljeću, a neki su im pridodani u 19. stoljeću. No kad se bibliografija pojavila kao autonomno polje proučavanja, ubrzo se počela razvijati prema smjernicama kataloga idealne knjižnice koja sadrži sve što je ikada objavljeno. Od toga do nacrta knjižnične klasifikacije preostao je tek korak, a on se dogodio u uvjetima na koje moramo obratiti pažnju. 

Do danas je identificirano 170 različitih klasifikacija. Ako svatko ostane zatvoren u okvirima svoga sustava, nemoguće je ostvariti bilo kakvu suradnju. Bilo je zato neophodno izabrati univerzalnu klasifikaciju i preporučiti je kao takvu na isti način na koji je Francuski nacionalni konvent prepoznao potrebu za univerzalnim sustavom utega i mjera. Godine 1895., na prvoj Međunarodnoj bibliografskoj konferenciji, izabrana je Decimalna klasifikacija te usvojen potpuni plan njezina razvitka. Godine 1904. objavljeno je izdanje proširenih tablica. Novo izdanje bilo je u pripremi kada je izbio rat pa se sjedište Međunarodnog bibliografskog instituta u Bruxellesu, u kojem se izdanje pripremalo, zateklo na okupiranom teritoriju. 

U trenunom stanju Decimalna klasifikacija postala je vrlo precizan instrument koji može zadovoljiti mnoge potrebe. Tiskane tablice sadrže 33.000 podjela i imaju abecedni indeks koji sadrži oko 38.000 riječi. I tu se sve što smo dosad naučili predstavlja u svom punom opsegu: kao enciklopedija znanja. Empirizam abecedne klasifikacije po tematskim naslovima ne može zadovoljiti potrebu za organizacijom i sistematizacijom znanja. Ima tu i raspršenosti kao i poteškoća u bavljenju složenim izrazima koje nalazimo u modernoj terminologiji disciplina poput medicine, tehnologije i društvenih znanosti. A osim toga, nemoguće je postići bilo kakvu međunarodnu suradnju ako počinjemo od temelja koji su nacionalni, naprimjer od jezika. Decimalna klasifikacija  je ogromna sistematizacija znanja, "popis sadržaja svih popisa sadržaja" svih rasprava koje postoje. No kako bi bilo nemoguće pronaći koje je relativno mjesto neke teme  prema tome kako se referira na neku drugu temu, tako nam je potreban sustav numeriranja. Taj sustav je decimalan, a primjer će jasno pokazati što je u pitanju. Klasifikacija optičke fiziologije izgleda ovako:

    5. razred – Prirodne znanosti
	    3. grupa - Fizika
		    5. podjela - Optika
				    7. potpodjela - Optička fiziologija
	ili 535.7  

Broj 535.7 naziva se decimalnim zato što se sveukupno znanje uzima kao broj jedan, svaka znanost je jedan njegov segment,  svaka pojedina tema manja ili veća decimalna potpodjela. Nula cijeloga broja, koji bi bio 0.5357, briše se radi kraćenja i zato što bi se ponavljala ispred svakog broja. Brojevi 5, 3, 5, 7 (koji mogu glasiti petstotridesetpet cijelih sedam i koji se mogu složiti u cjeline od tri, kao u telefonskom broju, ili u grupe od dva) tvore jedan broj kada se izgovore riječi "razred, grupa, podjela, potpodjela" koje niz brojeva implicira. 

Klasifikacija se također naziva decimalnom zato što su sve teme podijeljene u deset razreda, a svaki od njih u najmanje deset grupa, pa svaka grupa u najmanje deset podjela. Sve što je potrebno da bi broj 535.7 uvijek imao isto značenje jest prevesti tablice na sve jezike. Sve što je potrebno za bavljenje budućim znanstvenim razvojem u optičkoj fiziologiji i svim njezinim grananjima jest napraviti novu potpodjelu ovoga broja daljnjim decimalama koje odgovaraju potpodjelama teme. Naposljetku, sve što je potrebno kako bi se osiguralo da bilo koji dokument ili stavka koja se odnosi na optičku fiziologiju nađe svoje mjesto u ukupnom zbroju znanstvenih tema jest da se označi tim brojem. Abecedni indeks i tablica povezani su tako što svakoj riječi iz indeksa odgovara jedan klasifikacijski broj u tablici baš kao što se indeks u knjizi odnosi na brojeve stranica.

Ovo prvo iznimno načelo koje odlikuje decimalnu klasifikaciju uglavnom je jasno. Manje se zna o drugom, nedavno uvedenom, načelu: kombinacija nekoliko klasifikacijskih brojeva kada postoji korist od toga da se višedjelni ili složeni naslovi izraze brojčano. U društvenim znanostima statistika ima broj 31, a nadnice broj 331.2. Prema konvenciji, ti se brojevi mogu spojiti u jednostavnu oznaku: i možemo napisati 31:331.2 statistika nadnica.[1]

Time je označena opća povezanost, no ova tema odnosi se i na određenu lokaciju i razdoblje. Tema mogu biti nadnice u Francuskoj, u određenom razdoblju kao što je 18. stoljeće (to jest od 1700. do 1799.) Podjelu prema lokaciji označava zagrada, a onu prema razdobljima navodnici ili dupla zagrada, pa možemo pisati: 

    33:331.2 (44) <<17>> statistika – nadnice – u Francuskoj – u 17. stoljeću

ili deset brojeva i tri oznake koje u univerzumu znanja označavaju četiri tematska naslova koja se sastoje od 38 slova. Svi su ovi brojevi reverzibilni i mogu se podjednako koristiti za zemljopisnu i kronološku klasifikaciju kao i za tematsku:

    (44) 31:331.2 <<17>> Francuska – statistika – nadnice – 17. stoljeće

Odnosne i lokacijske potpodjele koje smo ovdje objasnili dopunjuju dokumentacijske potpodjele koje se odnose na oblik i jezik dokumenta (na primjer, periodika, talijanski) te funkcionalne potpodjele (na primjer, sve podjele animalnih vrsta s potpodjelom bioloških značajki u zoologiji). Iz zakona permutacije i kombinacije proizlazi da nam aktualne klasifikacijske tablice dopuštaju da po volji formiramo milijune klasifikacijskih brojeva. I baš kao što u aritmetici nemamo unaprijed spremne sve brojeve nego način na koji ih možemo formirati kad nam zatrebaju, tako nam i klasifikacija daje način slaganja klasifikacijskih brojeva sve dok imamo višedjelne naslove koje treba pretvoriti u brojčane oznake.
 
Poput kemije, matematike i glazbe, bibliografija također ima izuzetno jednostavnu notaciju: brojeve. Tako možemo istog trena i bez ikakvih nedoumica pronaći mjesto za sve pojmove, za sve stvari a potom i za sve knjige, članke ili dokumente, čak i za svaki dio knjige ili dokumenta. Bibliografija nam daje mogućnost da se lociramo u središtu izvora znanja, baš kao što nam sustav zemljopisnih koordinata dopušta da se orijentiramo na kopnu i na moru.
 
Lako je zamisliti koliko je takva klasifikacija korisna za repertorij. Oslobodila nas je problema koji nastaje kad nemamo kontinuiranu paginaciju. Kartice koje se umeću mogu se uvrstiti prema broju razreda, a numeriranje se obavlja prema unaprijed određenoj tabeli, jednom i zauvijek, i ostaje takvo kakvo jest bez promjene značenja. Kako ova klasifikacija ima vrlo široku primjenu, tako može biti  i adekvatna dokumentacijska klasifikacija koja se može koristiti u različitim repertorijima: u bibliografskim repertorijima, u kataloškim repertorijima predmeta, osoba i pojava te u dokumentacijskim repertorijima kartoteka koje čine pisani ili tiskani materijali svih vrsta. Moguće je zamisliti i enciklopedijske repertorije u kojima su uneseni i integrirani različiti podaci nekog znanstvenog područja i koji u tu svrhu koristi materijale objavljene u periodici. Neka zato svaki članak, svaki izvještaj, svaka nova stavka odsad ima klasifikacijski broj i tako automatski, radom spajalice, može nastati enciklopedija u kojoj su pod istim brojem okupljeni svi rezultati međunarodnih znanstvenih suradnji. To unosi duboku promjenu u tehnologiju knjige zato što repertorij koji ovako nastaje postaje knjiga koja se neprestano ažurira, kooperativna knjiga u kojoj se nalaze svi tiskani elementi nastali na svim lokacijama. 

(4) Ako uspijemo realizirati treću ideju, dokumentacijski ured, reforma će biti potpuna. Takav ured zapravo je stara knjižnica, ali prilagođena novoj funkciji. Dosad su knjižnice bile muzeji knjiga.  Djela su se u njima čuvala zato što su predstavlja dragocjene predmete. Knjižničari su bili čuvari. Primarna svrha knjižnica nije bila korištenje dokumenata. K tome, ako njihova zastarjela pravila nisu isključivala najsuvremenije oblike objavljivanja, oni se u najmanju ruku nisu uvrštavali u građu. Knjižnice imaju vrlo oskudne zbirke časopisa, zbirke novina gotovo i ne postoje, za fotografije, filmove i fonografske ploče u njima nema mjesta, a nema ga ni za filmske negative, mikroskopske slajdove i mnoge druge "dokumente". Tematski katalog u knjižnici smatra se sekundarnim sve dok postoji dobar registar koji se koristi u administrativne svrhe. Zato je mogućnost razvoja repertorija u knjižnicama mala, odnosno mala je mogućnost da se publikacije podijele u dijelove i redistribuiraju u obliku koji omogućava lakši i izravniji pristup. U nedostatku  osoblja koje bi ih poslagivalo, nije se našao prostor ni za kartice koje već dolaze otisnute.

Nasuprot tome, dokumentacijski ured zamišljen je tako da može postići sve ono što knjižnicama nedostaje. Neophodnu bazu za to čine zbirke knjiga, no knjige, daleko od toga da se smatraju dovršenim proizvodom, su materijali koje treba potpunije razviti,. Razvoj se sastoji u tome što dolazi do utvrđivanja povezanosti svake zasebne knjige sa svim drugim knjigama pa iz ukupne povezanosti među njima nastaje ono što možemo nazvati Univerzalnom knjigom. U tu svrhu koristimo repertorije: bibliografski repertorij; repertorij dokumentacijskih dossiera u kojem su tematski sabrani napisi i izvatci; kataloge; faktografski kronološki repertorij ili alfabetski repertorij imena; enciklopedijski repertorij znanstvenih podataka, zakona, patenata, fizičkih i tehničkih konstanti, statistika, itd.  Svi ti repertoriji bili bi izrađeni prema prethodno opisanoj metodi i složeni prema istoj univerzalnoj klasifikaciji. Čim se oformi Dokumentacijski ured, organizacija u kojoj će se nalaziti repertoriji, možemo biti sigurni da će se dogoditi isto ono što se dogodilo s knjigom – kad su otvorene prve knjižnice povećala se redovitost kao i intenzitet izdavanja znanstvenih publikacija. A to će biti dobar razlog da se u bibliografijama, katalozima te osobito u knjigama i časopisima provedu razumne promjene koje sugeriraju tehnologija i kreativna imaginacija. Ono što je danas iznimka, sutra će postati opća stvar. Pojavit će se nove mogućnosti za suradnički rad i za djelotvorniju organizaciju znanosti.

(5) Stoga su repertorij, klasifikacija i dokumentacijski ured tri povezana elementa u jedinstvenoj reformi naših metoda kojima bilježimo znanstvena otkrića i činimo ih dostupnima najvećem broju ljudi. Pritom je tu manje riječ o eksperimentima i neizvjesnim pokušajima , već možemo govoriti o počecima ozbiljnih dostignuća. U Međunarodnom bibliografskom institutu u Bruxellesu provodi se intelektualna suradnja ogromnih razmjera, a broj članova koji u tome sudjeluju raste iz dana u dan. S institutom se povezuje veliki broj najrazličitijih udruženja, znanstvenih ustanova, periodičkih publikacija te znanstvenih radnika i tehničkog osoblja. Repertoriji instituta sadrže milijune kartica. Postoje i ogranci u nekoliko zemalja.[2] To se sve dogodilo prije rata. Otkad je izbio rat, u Francuskoj, Engleskoj i Sjedinjenim Državama posvuda nastaje pokret koji želi poboljšati organizaciju knjige. Dokumentacijski ured predložen je kao odgovor na zahtjeve o kojima smo raspravljali.

Važno je da svijet znanosti i tehnologije podrži taj pokret te da se prije svega potrudi primjeniti nove metode u projektima kojima je neophodna reorganizacija. Najvažniji među njima je Međunarodni katalog znanstvene literature, obiman i odličan projekt pokrenut na inicijativu londonskog Kraljevskog društva. Sav posao obavljan je dosad bez povezivanja sa sličnim projektima: nisu prepoznate vrijednosti kartičnog repertorija niti univerzalne klasifikacije. Te se vrijednosti u budućnosti moraju prepoznati.[3]

Napisao **Paul Otlet**
Prevela **Dušanka Profeta**

----------
Natuknice:
[1] Prvu podjelu od deset čini: 0 Općenito, 1 Filozofija, 2 Religija, 3 Društvene znanosti, 4 Filologija, Jezik, 5 Prirodne znanosti, 6 Primjenjena znanost, Medicina, 7 Umjetnost, 8 Književnost, 9 Povijest i Zemljopis. Broj indeksa 31 izvodi se iz: 3 – treći razred, društvene znanosti, 1 – prva grupa, statistika. Broj indeksa 331.2 izvodi se iz 3 – treći razred, društvene znanosti, 3 – treća grupa, politička ekonomija, 1– prva podjela, o radu, 2 – druga potpodjela, nadnice.
[2] U Francuskoj su s njime povezani Bureau Bibliographique de Paris (Bibliografski ured grada Pariza) i velika društva i udruženja poput Société pour l'encouragement de l'industrie nationale (Društvo za poticanje nacionalne industrije) i l'Association pour l'avancement des sciences (Udruženje za unapređenje znanosti).
[3] Vidi Paul Otlet, La Documentation et l'information au service de l'industrie, Bulletin de la Société pour l'encouragement de l'industrie nationale, lipanj 1917. –  La Documentation au service de l'invention,  Euréka, listopad, 1917. – L'Institut International de Bibliographie, Bibliographie de la France, 21. prosinac 1917. – La Réorganisation du Catalogue international de la littérature scientifique, Revue générale des sciences, 15. veljače 1918. Izdanja instituta, a posebno proširene tabele Decimalne klasifikacije, pohranjene su u Bibliogradskom uredu grada Pariza, u ulici Rennes, br. 44, u prostorijama Société pour l'encouragement. – Vidi također izvještaj koji je general Sebert (nap.ur. [^9]) predstavio na Kongresu građevinarstva u ožujku 1918. Na tom kongresu usvojeni su zaključci o osnivanju Nacionalnog ureda za tehničku dokumentaciju u Parizu.

Napomene urednika:

[^1]:"Transformations operées dans l'appareil bibliographique des sciences," Revue scientifique 58 (1918): 236-241. 

[^2]:The International Catalogue of Scientific Literature (Međunarodni katalog znanstvene literature), ogromno djelo koje je sastavio Central Bureau pod pokroviteljstvom Kraljevskog društva od materijala koji su slani iz regionalnih ureda širom svijeta. Objavljivan je godišnje, počevši od 1902., u 17 dijelova od kojih se svaki odnosi na opću tematsku podjelu, a sastoji se od jednog ili više svezaka. Objavljivanje je prekinuto 1914. i dosad nije obnovljeno. U trenutku izbijanja rata, Univerzalni bibliografski repertorij sadržavao je 11 milijuna unosa. 

[^3]:O karticama koje su objavljivali the Library Bureau i Library of Congress vidi Edith Scott, "The Evolution of Bibliographic Systems in the United States, 1876-1945" te napomenu urednika br. 36 uz drugi tekst te bilješku br. 5 uz sedmi tekst u International Organisation and Dissemination of Knowledge; Selected Essays of Paul Otlet, preveo i uredio W. Boyd Rayward. Amsterdam: Elsevier, 1990. 

[^4]:Otletova napomena odnosi se na Concilium Bibliographicum koji se također spominje u tekstu br. 7, "The Reform of National Bibliographies...", u  International Organisation and Dissemination of Knowledge; Selected Essays of Paul Otlet. Vidi također napomenu urednika br. 5 u tom tekstu o velikoj bibliografiji koju je objavio Concilium Bibliographicum. 

[^5]:Mogući primjer za to što Otlet ovdje napominje predstavlja Gray Herbarium Index. Postojao je plan da se "naprave kartice svih svojti vaskularnih biljaka svojstvenih zapadnoj hemisferi, počevši s literaturom objavljenom od 1886." (Gray Herbarium Index, predgovor, str. iii) U prvom kompiliranju, između 1894. i 1903., izdano je 20 setova koji su sadržavali 28.000 kartica. Posao je nastavljen i trajao je još puno godina, kartice su "izlazile kvartalnim tempom od otprilike 4.000 na godinu." Godine 1968., kad je G.K.Hall objavljivao kartice u tiskanom katalogu, bilo je 85 pretplatnika na setove kartica. 

[^6]: Nelson's Perpetual Loose-Leaf Encylcopedia bilo je popularno djelo u 12 svezaka i doživjelo brojna izdanja, a model njegova objavljivanja utvrđen je početkom stoljeća. Enciklopedija je imala slobodan uvez, izdavač je nakon svakog izdanja polugodišnjim tempom dostavljao određeni broj revidiranih (ili novih) stranica, prve su se pojavile 1905.  Zanimljiva referenca koja se vjerojatno odnosi na ovo djelo pojavljuje se u kratkoj vijesti "An Encylcopedia on the Card-Index System," u časopisu Scientific American 109 (1913): 213. Dopisnik časopisa javlja iz Berlina da se pojavio prijedlog,  "zapravo ideja… koja se već provodi u djelo kao američka enciklopedija s neuvezanim stranicama i čiji izdavač dostavlja nove stranice u zamjenu za one koje su zastarjele." (Engleska tvrtka Nelson's otvorila je 1896. podružnicu u New Yorku. Tako je nalagao zakon o autorskom pravu kad su u pitanju djela koja će u Americi imati veliki opticaj.) Dopisnik primjećuje da predloženo načelo "omogućuje način da se zabilježe sve u ovom trenutku poznate činjenice, kao i one koje će se tek otkriti, s istom sigurnošću i lakoćom kao da smo ih pohranili u vlastitom pamćenju, i da se ponudom univerzalne enciklopedije drži korak s razinom koju je doseglo ljudsko znanje." "Knjiški" oblik uobičajene enciklopedije ne doprinosi njezinim budućim uspjesima. "A što se skladištenja činjenica tiče, postoji bolja mogućnost usvajanja puno mobilnijeg oblika kartičnog indeksa", nastavlja autor nakon čega slijedi najzanimljivija referenca, "u vezi s Mikrofotografskim knjižničnim sustavom Dr. Goldschmidta." Potreba za postojanjem središnjeg instituta, priroda njegovog posla i prednosti takve organizacije rada opisani su jezikom koji podsjeća na Otletov (vidi također prijevode tekstove Goldschmidta i Otleta u ovoj knjizi). 

[^7]:Ti strojevi razvili su se iz tabularnih kartičnih strojeva Hermana Holleritha. Hollerith ih je prema ugovoru 1890. godine uveo u američki Ured za popis stanovništva SAD-a (U. S. Bureu of Census). Ured je opremu kasnije modificirao i unaprijedio. Na samim začecima današnje tvrtke IBM nalazi se Hollerith, njegov izum i njegove poslovne veze. Oprema i način na koji je korištena u popisu stanovništva 1890.-1910. kratko su opisani u John H. Blodgett i Claire K. Schultz, "Herman Hollerith: Data Processing Pioneer," American Documentation 20 (1969): 221-226. Kako autori napominju, a što govori i o točnosti Otletovih predviđanja, "njegov stroj nije bio tek mašina za prebrojavanje, on je obavljao selektivno sortiranje, radnju na kojoj počiva svaki dohvat podataka." 

[^8]:Povijest klasifikacije znanja detaljno je na engleskom jeziku obradio E.C. Richardson u djelu Classification Theoretical and Practical čije se prvo izdanje pojavilo 1901. nakon čega su uslijedila izdanja iz 1912. i 1930. godine. Na drukčiji način ta je tema obrađena u djelu Philosophy as Scientia Scientarium: a History of the Classification of the Sciences Roberta Flinta koje je objavljeno 1904. Nijedno od ovih djela ne spominje francuskoga antropologa Manouvriera kao ni Duranda de Crosa. Joseph-Pierre Durand, koji se ponekad navodi kao Durand de Cros prema mjestu u kojem je rođen, bio je francuski fiziolog i filozof koji je umro 1900. U tekstu Traité de documentation Otlet u kontekstu vlastitih razmatranja o klasifikaciji navodi Durandov Essai de taxonomie u izdanju Alcana. Čini se da je riječ o pogrešnoj zamjeni za tekst Aperçus de taxonomie u izdanju Alcana iz 1899. 

[^9]:General Hippolyte Sebert bio je predsjednik francuskog Udruženja za unapređenje znanosti i Društva za poticanje nacionalne industrije. Sudjelovao je u osnivanju Bibliogafskog ureda grada Pariza. Za ostale biografske informacije vidi bilješku br. 9 uz tekst br. 17  "Henri La Fontaine" u International Organisation and Dissemination of Knowledge; Selected Essays of Paul Otlet.